Moćno! Kad bismo u jednoj riječi morali opisati Hrvatsku, onda bi to bila ta. Moćno. Jer kako drugačije objasniti igru u kojoj prvi gol primite tek u petoj minuti. Ili, kad Cindrić kao nekad Ronaldinho, tako provoza Poscha, da ovaj ne zna niti u kojem je gradu, a ni državi...Ili, kad u utakmici protiv domaćina, koji ima tri pobjede, odigrate tako da odmorite pola momčadi?
Ili, ako hoćete dalje, kad najbolji strijelac prvenstva, Austrijanac Bilik, koji u prosjeku zabija devet golova, prvi put uopće pukne po golu u 21. minuti, a prvi gol zabije u 25. minuti! Ili, kad promašite pet, šest teških, mrtvih, zicera, a vodite pet razlike na poluvremenu? Ili, recimo i to, kad je domaćin toliko nemoćan da počne nesportski udarati... Kako nazvati nego moćno?
Jednom davno pitali su Johana Cruyffa, jednog od najvećeg nogometaša ikad, koja je tajna njegove momčadi.
- Jednostavno, golman je prvi napadač, a napadač je prvi branič. Igra se glavom, a noge su tu samo da pomognu - odgovorio je Cruyff.
I to je ova Hrvatska. Možda nije najtalentiranija i najbolja generacija koju smo imali, ali igraju s glavom. I s mu...ima. Jer bez te dvije stvari ne možete ništa. Igrati rukomet je jako jednostavno. Ali, igrati jednostavni rukomet je najteža stvar na svijetu.
I može vam se ova Austrija činiti ovakva i onakva, ali to je momčad koja je imala tri pobjede i završila prva u skupini. Protiv Hrvatske nije mogla ništa. Baš ništa. Ako ćemo biti malo bahati, a dopustite nam malo, Austriju smo dobili s pola gasa. I još nešto, Luka Cindrić pokazao je svima zašto igra u Barceloni i zašto je jedan od najboljih srednjih vanjskih na svijetu.
A tek Šego.. Na svaku obranu dvorana bi eksplodirala. A onda se prolomilo.
- Šego, Šego...
On bi čvrsto stisnuo šaku i podigao je prema publici. Slika za povijest. U sve četiri utakmice. A bit će ih još, u to ne sumnjajte . Ne samo utakmica, već stisnutih šaka.
Odmah do nas, bilo je gušt slušati, sjedila su dva njemačka komentatora sa Sportdeutschland. TV-a. Cijeli prijenos samo su pričali o jednom igraču - Domagoju Duvnjaku. Tu i tamo prekinuo bi ih službeni spiker objavom gola, no njih dvoje nije se dalo.
- Magisch Duvnjak - vikali su diveći se magičnoj igri našeg kapetana.
Da, ovo je doista Duvnjakova momčad, kapetan igra kapetanski i vodi nas baš kao što je Luka Modrić vodio Vatrene u Rusiji. Čarobno i autoritativno. Primjer svih primjera. Jer, kad vidite kapetana kako se baca za svakom loptu, kako ne štedi ni koljena, ruke i noge, kako juri sto na sat, kako bi zaustavio jedan šut, onda ni ostali ne mogu voziti ispod 'stotke'. I ne smiju.
A Hrvatska igra upravo tako. Kad treba, dodamo gas i riješimo sve brige. Nema živciranja jer znate da uvijek postoji brzina više.Kao onomad kod Balića i Metličića. Dečki, samo naprijed, užitak je biti putnik u ovoj hrvatskoj vožnji... Vozite i ne zaustavljajte se tamo sve do Stockholma...