Pokojni Tomislav Židak često je znao nasmijati društvo hvaleći se da u džepu kaputa uvijek ima dvadeset unaprijed napisanih nekrologa. Onda bi netko za stolom upitao: 'I moj?' Židak bi samo potvrdno kimnuo glavom. Turinin nije imao. Nije ga imao nitko.

Čak i kad je, tog 2. svibnja 2013. tragična vijest stigla do Zagreba, nitko nije ni pomišljao da bi to mogla biti istina.

- Ma, to nas Joja zaje...

Jer, da biste shvatili prethodne riječi, morali ste poznavati Joju. Mrcina zastrašujućih razmjera od dva metra, ćelav, a u duši dječak. Ako bismo čuli neki vic ili šalu, obavezno bismo ga podijelili s Turinom i onda uživali u njegovom osmijehu.

Bio je to onaj zarazni osmijeh, koji potakne cijelo društvo na smijeh nevezano je li fora dobra ili loša. A njegove su uvijek bile dobre. Budalastim šalama, kako ih je zvao, ispunjavao je naša srca radošću. A nema tko nije barem jednom nasjeo...

No, da ne biste krivo shvatili, istovremeno je bio vrlo ozbiljna, odrasla osoba, brižan i odgovoran suprug, otac, nesebičan i vjeran prijatelj, dobri duh svlačionice i vrlo pouzdan suradnik. Ako vam je nešto obećao ili dao riječ, to je bilo uklesano u kamenu. I točka.

Silne obveze odrađivao je u hodu, pa čak i kad mu je bilo teško, kad je odlazio iz Dinama, radio je to s duhom. S osmijehom. Činio se neuništiv. Gotovo besmrtan. Takav je bio Joja.

Sa suprugom Senkom imao je dvije djevojčice, blizanke, a u trenutku njegove smrti ona je bila trudna s trećim djetetom. Mali Bruno rodio se tri i pol mjeseca nakon smrti oca. Prazninu koju je ostavio, teško je opisati.

- Svaki dan ga se sjetim, toliko toga bih želio s njim podijeliti i prokomentirati - rekao je Jerko Leko, njegov najbolji prijatelj.

Za Dinamo je debitirao u Londonu protiv Fulhama 22. listopada 2002. godine u 2. kolu Kupa UEFA. Nakon toga upisao je još 98 službenih nastupa za plavi klub. Posebno dobar bio je u sezoni 2005/06. kada je postavio rekord u ligaškim minutama bez primljenog pogotka. Taj rekord kasnije je srušio Ivan Kelava.

- Uvijek je bio najsmješniji, dobri duh svlačionice. Zabavljao je cijelu momčad, a nerijetko šalama na vlastiti račun. Što god je nekome trebalo, Joja je bio tu - rekao je Ivan Kelava.

U sezoni 2005./ 2006. zajedno s Josipom Kužeom vratio je Dinamu dostojanstvo. Podigao ga je s poda i u inat svim onima koji su, boksačkim rječnikom, već odbrojavali do nokauta, odveo 'modre' do naslova prvaka. U toj sezoni branio je na sve 32 utakmice. Bili su to najsretniji dani.

- Igraš tenis - pitao me je te godine na pripremama Dinama u švicarskom Charmeyu.

- Igram.

- Ajde, da budemo ravnopravni, ja ću igrati bos. Ajmo do deset  - rekao je.

I odigrao bez tenisica. I pobijedio 10-6. 

- Ali neću nikome reći - namignuo je, a dvadesetak minuta poslije za pobjedu su znali svi djelatnici, zaposlenici, a i gosti hotela.

Takav je bio. Zračio je dječjom energijom i na njega se niste mogli naljutiti. I zato smo tog, nikad prežaljenog 2.svibnja 2013., mislili da je riječ o još jednoj Jojinoj šali. Da će se pojaviti tu negdje iza ugla i reći: 'Jesam vas, ha? Kakve ste naivčine... Eto mene za pet minuta'.  

I tako već pet godina...