Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na 099/224-2424 ili na facebook.com/24sataSport. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju 24sata bit će honorirana.
Prvi sam počeo s full contactom na ovim prostorima. Kombinirao sam stilove iz karatea koji mi odgovaraju. Evo, baš sam došao s puta, idem na trening odraditi koju seriju na vreći, priča nam Zagrepčanin Vjekoslav Šafranić (69), pionir karatea na ovim prostorima i prva prava zvijezda mješovitih borilačkih vještina u bivšoj Jugoslaviji.
POGLEDAJTE VIDEO: VJEKOSLAV ŠAFRANIĆ
Višestruki je karate prvak bivše Jugoslavije u teškoj i apsolutnoj kategoriji, apsolutni prvak Europe iz 1974. i svijeta 1976. godine.
Kad je Mirko Filipović imao osam godina, Vjekoslavu Šafraniću su oko struka stavljali pojas prvaka svijeta.
Bilo je to u Hong Kongu 1982. godine u full contactu.
- Počeo sam s karateom jer je jedan moj prijatelj išao. Sjećam se, kako ne, bilo je to 1966. godine i svidjelo mi se - počeo je Šafranić, koji je u godinama nakon toga dominirao u tom sportu.
Izbacili su me iz jugoslavenske reprezentacije
Bio je apsolutni prvak Jugoslavije, u Švedskoj su ga proglasili najboljim borcem svijeta, ali iz jugoslavenske reprezentacije je - izbačen.
Bilo je to uoči Europskog prvenstva u Milanu.
- Spakirao sam stvari, uzeo neplaćeni dopust i došao na aerodrom u Beograd. Radio sam tada u tvornici lustera 'Ivan Šikić'. Jugoslavenski izbornik bio je Ilija Jorga i tad mi je rekao da sam izbačen jer sam profesionalno nastupao u full contactu i da zato ne mogu biti u reprezentaciji. Ali to je bila glupost. Paralelno sam ušao u to s full contactom, ali mi tada nismo imali ni rukavice. Ma htio me se riješiti jer mu nisam odgovarao, imao je svoje borce. Nikad me nije stavljao da se borim pojedinačno da ne bih bio prvak - priča nam Šafranić, koji se nastavio boriti u karateu, ali paralelno je razvijao svoj stil, kombinirajući sve što je naučio.
Zaradio za Wartburg karavan
- Osvojio sam svjetsko prvenstvo u karateu 1976. godine i tad su mi ponudili profesionalnu borbu protiv Francuza Dominiquea Valere za naslov prvaka Europe u full contactu. Taj Valera je bio strašan, nevjerojatan borac. Tad se nitko s njim nije htio boriti, ja sam pristao. Bilo je to u Beču. Izgubio sam - priča Šafranić, koji je odmah tražio revanš, na što je Valera pristao.
Uzvrat je bio u Zagrebu u Domu Spotova.
- Tad sam prvi put zaradio nešto od profesionalne borbe, za novi Wartburg karavan. Izgubio sam i u uzvratu, to su mi jedina dva poraza u karijeri u 24 meča u full contactu - ispričao nam je Šafranić, koji je imao 21 pobjedu, ali i jedan neriješeni meč.
- I taj je bio protiv Valere. Bilo je to u Zagrebu 1985. godine, moj oproštajni meč. Nisam više imao motiva, odlučio sam da je dosta iako sam mogao još - kaže Šafranić, koji na pragu ulaska u sedmo desetljeće trenira svaki dan.
Borba protiv Cikatića
- Odem u dvoranu i odradim trening na vreći. Često pretjeram, znate, volim nogama opaliti vreću da 'zvoni', ali onda 'zvone' koljena. Dobro je odmah nakon treninga, dobro je i prije spavanja, ali drugo jutro, uh... - kaže Šafranić, koji se prisjetio i borbe protiv još jednog legendarnog borca, Branka Cikatića, koji je krajem 2018. godine završio u bolnici zbog plućne embolije.
POGLEDAJTE VIDEO
Borio se Hrvtski Tigar za život, liječnici su mu davali malo šanse, ali kao i mnogim borbama u ringu, pobijedio je. Pustili su ga na kućnu njegu. Tek je nedavno napravio prve samostalne korake uz pomoć supruge Ivane Davidovski Cikatić.
- Kad sam se borio za svjetski naslov u Malmöu 1983. godine, Cikatić mi je bio predborba. Osvojio sam naslov i postao svjetski prvak. Rekao sam Branku: 'Ajmo napraviti nešto i popularizirati ovaj sport i u Hrvatskoj'. I pristao je. Bila je to velika stvar, rivalstvo sjever - jug, nešto kao Dinamo - Hajduk, ja sam predstavljao sjever, a on jug. Borili smo se sljedeće godine u maloj dvorani Doma sportova, puno je ljudi ostalo ispred - rekao nam je Šafranić.
- Branko je bio strašan borac, pa osvojio je prvi K-1 u povijesti. Ali pobijedio sam ga u toj borbi nakon sedam rundi. On se pripremio da ću ići udarcima nisko pa se čuvao 'čišćenja', znao sam da to očekuje pa - dodao je Šafranić, koji je Branku dvaput bio u posjeti u bolnici.
- Kad sam ga vidio prvi put, onako nemoćnog i da ne može ni ruke podići, prošli su me trnci. Sjetio sam se naše borbe i vremena kad smo harali borilačkom scenom. Pa taj čovjek je šampion, prvi pobjednik K-1 u povijesti, a nije mogao ni pričati. Samo nas je gledao i pokušavao je nešto reći. Tužno, pretužno - dodao je Šafra.
Dobro, a što je bilo s karateom, tada ste bili fokusirani na full contact ili?
- Ma ne, ostao sam ja i u karateu. Pa 1979. je bilo prvenstvo Jugoslavije u Beogradu, smijenili su onog Jorgu koji me potjerao iz reprezentacije i došao sam na to prvenstvo. Kako je prošlo? Super. Osvojio sam zlato, pomeo sam ih sve tamo - priča nam.
'Treba se povući dok si na vrhu'
Rastužila ga je i vijest o Mirku Filipoviću, koji je nedavno prekinuo karijeru jer je imao moždani udar.
- Užasno mi je bilo žao Mirka, on je legenda tog sporta. Pa čovjek u Japanu ima božanski status. Ali to je problem, ne samo kod njega, već kod ljudi, treba znati gdje je granica. Kad si u vrhu, povuci se, ali to je najteže. Taj problem imao je i Branko. Htio sam i ja nastaviti, fali ti taj publicitet i sve oko borbi, ali motorika pada, godine su tu. Možeš riješiti neke borbe na iskustvo, ali dolaze mladi i agresivni lavovi. Srce te vuče, ali razum ti mora reći da je dosta - priča nam Šafra, koji je, u vrijeme dok se borio, upisao kineziologiju na kojoj mu je ostalo samo par ispita.
- To sam napravio zbog sebe, nisam htio da mi razni teoretičari sole pamet, jer kad spojiš teoriju i praksu, onda je to to. Bio sam im vanjski suradnik kasnije. Sam sam si radio plan treninga, ishrane, sve. Nisam imao nikoga. Kad sam se borio protiv Valere za europski naslov, nisam imao ni trenera. Dan prije meča betonirao sam stepenice. I onda dođe meč, dođe i Valera s trenerom, fitoterapeutom, doktorom i ekipom, a ovi dečki iza mene nisu mi znali ni svezati rukavice - prisjetio se Šafranić.
Kako je nastao Sokol-Šafranić
Krajem osamdesetih rodila se ideja o zaštitarskoj kompaniji. Teško da postoji čovjek koji nije čuo za Sokol-Šafranić.
- Bio sam na seminaru u San Franciscu 1989. godine i tamo sam vidio kako to funkcionira. Praktički sam sve prekopirao od njih i to primijenio kod nas. Otvorio sam firmu početkom devedesetih, imao sam u to vrijeme i kafić Ippon u Vrapču. Prvo su me blijedo gledali, kao, što ću sad ja s tom zaštitarskom firmom, ali prije mene to je bio amaterizam, prema ovome što sam ja napravio. Prvi ugovor bio mi je s Dinamom pa s Cibonom. Kasnije s elektroprivredom, Inom... - priča nam Šafranić, kojem je u to vrijeme posao cvjetao.
- Nakon četiri godine prodao sam 50 posto udjela francuskom poslovnom partneru, ali tada je zakon bio da stranac ne smije imati udjela u zaštitarskim firmama, bojali su se špijuna i tih stvari, pa sam fiktivno tih 50 posto prebacio na Zlatka Marića, on je tada bio moj učenik kojeg sam postavio za direktora firme. Poslije smo cijelu moju firmu prodali taj Francuz i ja na isti način, Marić je bio samo fiktivni vlasnik. Kasnije su mu dali zajam da nas isplati i to je bilo to - ispričao nam je Šafranić, u čiji su kafić Ippon u Vrapču gotovo svaki dan dolazili sportski velikani.
- Paškvalin, Škaro, Šurbek... Ma svaki dan je netko došao. Bila je to prava klapa, pa tamo je i Branko Cikatić došao dan nakon naše borbe, s Ray Ban naočalama da mu se ne vide modrice. Uhvati me nostalgija kad se sjetim tog kafića, motaju mi se razne ideje odmah po glavi, da ga otkupim, ali to mi baš sad i ne treba, ha, ha - kaže Šafranić, koji je prošle godine dobio državnu nagradu 'Franjo Bučar'.
I dalje živi sport
- To je najveća čast koju sportaš može dobiti, posebno sam ponosan na to. Primljen sam i u Kuću slavnih u Splitu, na Jarunu je na Aleji sportaša moja fotografija među velikanima hrvatskog sporta - kaže Šafranić, istinska legenda borilačkog sporta, koji je tu završio intervju i otišao odraditi trening na vreći. I to nakon što se vratio s trodnevnog putovanja.
'Zvonila' je vreća tog dana, 'zvonila' su i njegova koljena dan kasnije, ali to je ljubav prema borilačkom sportu koja se ne može objasniti nekome tko taj sport nije živio, kao što ga je živio i dalje živi Vjekoslav Šafranić.