I sad se sjećam odgovornosti i treme prije te utakmice, u kojoj smo bili neprikosnoveni favoriti, no do pobjede nismo došli lako. Ponajprije zbog nervoze našeg debija u međunarodnoj natjecateljskoj konkurenciji.
Prepričava to Miroslav Ćiro Blažević (85), sjećajući se debija "vatrenih" na međunarodnoj sceni. Onog pravog, natjecateljskog.
Bilo je to, dakle, na današnji dan prije 26 godina. Tog 4. rujna 1994. Hrvatska je u Tallinnu zakoračila u kvalifikacije za Euro 1996. u Engleskoj.
Pobjede u prijateljskim utakmicama nad SAD-om, Meksikom i pogotovo Španjolskom već su pokazale nogometnoj Europi novu silu. Ali nitko nije znao njezinu pravu moć do Eura 1996. i pogotovo Svjetskog prvenstva 1998.
Trećina domovine i dalje je bila okupirana, odsječena, a većina igrača bili su svjetske klase, pojedinci jako dobro poznati u nogometnom svijetu.
Uostalom, pogledajte taj zastrašujući sastav: Ladić, Turković, Štimac, Jerkan, Bilić, Jarni, Prosinečki, Boban, Asanović (od 88. I. Cvitanović), Šuker, Bokšić.
I unatoč tim asovima, "vatreni" su morali imati jednoga genija da riješe domaće Estonce, najveće autsajdere skupine. Završilo je 2-0, oba je gola dao Davor Šuker, u 45. i 69. minuti.
- Možda tu utakmicu nismo odigrali atraktivno, ali smo je odigrali svrishodno. Morali smo do tri boda i tu nije smjelo biti zabune. Znali smo da nas čeka tvrdi bunker domaćina - sjeća se Ćiro, koji je napravio samo jednu zamjenu, i nastavlja:
- Postavio sam u tom trenutku našu najbolju momčad. U pobjedu sam bio uvjeren, pa i nakon 44 minute kada je granitna obrana Estonaca još uvijek pružala grčevit otpor. No, u zadnjoj minuti prvog poluvremena slomljen je taj otpor i kasnije je sve bilo lakše. Naime, u zadnjoj minuti prvog dijela Alen Bokšić odlično proigrava Šukera koji lako prima loptu, okreće se i špicom posprema loptu u mrežu Pooma. Drugi gol samo je potvrdio našu dominaciju, zbio se u 63. minuti nakon što je Šuker sam krenuo prema estonskom vrataru i nije pogriješio.
Kasnije je sve bilo lakše: od pobjede nad Litvom u Zagrebu, preko veličanstvenih 2-1 u Palermu protiv Italije, do završnice kvalifikacija i remija s Italijom 1-1 na krcatom Poljudu za potvrdu prvog mjesta u skupini.
Zanimljivo, unatoč veličanstvenih rezultatima i niski plasmana na velika natjecanja (11 od 13 mogućih), "vatreni" su zapravo samo još 2002. (Jozić), 2006. (Kranjčar), 2008. (Bilić) i 2020. (Dalić) veliko natjecanje izborili kao pobjednici kvalifikacijske skupine.
I još jednu pamtljivu predstavu i eksploziju emocija priuštio nam je Davor Šuker na današnji dan. Pet godina kasnije, 1999., u Maksimir je stigla Republika Irska u kvalifikacijama za Euro 2000. Bez pobjede popravka više ne bi bilo, izgubili bismo šanse za plasman.
Tvrdi Irci odolijevali su 90 minuta, a onda duga lopta Roberta Kovača, majstorsko primanje i egzekucija kralja strijelaca za 1-0. Ćiro je otrčao od klupe do korner zastavice u klupko s igračima, a Šuker se godinama kasnije prisjetio:
- Bio je to jedan od trenutaka koje čovjek pamti cijeli život. Maksimir je bio krcat, atmosfera briljantna, nogomet solidan, dobar... Iako smo bili izrazito bolji od Iraca, lopta nikako nije htjela u gol, na semaforu je stajalo 0-0. Sve do te nezaboravne 91. minute - govorio je Šuker i nastavio:
- Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer. Robi Kovač je s naše polovice uputio dugu loptu u njihov kazneni prostor. Jedan Irac (Staunton, op. a.) kao da je malo zaspao prateći taj dugi let lopte i uspio sam ući u prednju poziciju, ispred njega. Uštopao sam loptu između njih trojice i onda je vanjskom pospremio pokraj istrčalog golmana. Sjećam se Ćirinog trka nakon gola, sprintao je i Srebrić, sakupljači lopti skakali su od sreće... Ma, bilo je to čisto ludilo! Znam da se pokraj mene odjednom našao i jedan navijač, čovjek kojeg sam dobro poznavao. Gledam ga u čudu, a on mi viče: 'Morao sam skočiti s tribine, pa ovo je čudo!' - sjećao se Šuker.
Ta je pobjedu donijela produljenje sna o plasmanu na Euro 2000. Koji je, nažalost, ipak ugasio remi sa SR Jugoslavijom 2-2...