Među četiri smo na svijetu i plan postavljen prije odlaska na Svjetsko rukometno prvenstvo zapravo je ispunjen. Pa čemu onda otkazi, smjene, hitan sastanak rukometnih čelnika odmah po dolasku u Zagreb?

- Naravno da sam ja odgovoran za rezultat, ali nisam još razgovarao s predsjednikom i ne znam što mogu očekivati. Svi mi, stožer i igrači, znamo što je tamo bilo i što smo postigli. Neću se braniti jer se nemam od čega braniti - rekao je Balić jučer po dolasku na Pleso te dodao: 

- Normalno da je teško, ali ponosan sam na dečke kako su igrali cijeli turnir. Na kraju bi četvrtim mjestom trebali biti zadovoljni.

Pošten stav, Ivano je kao koordinator stao uz izbornika kojeg je sam izabrao i pokušao u prvi plan staviti rezultat. Problem, međutim, nije u rezultatu, nego u - dojmu.

Uz manje probleme tipa nerukovanje Metličića i Babića sve je bilo u redu prvih 15-ak dana turnira dok je izbornik bio 'pod kontrolom' i komentirao stvari koje bi trebao komentirati, a koje se tiču isključivo rukometnog terena, njega i momčadi, odnosno igre. No Babić nije izdržao - počeo je sa svetim sedmim igračem, nastavio s izjavama tipa 'mi smo sinovi svjetla' i sličnim porukama koje zbilja nisu imale nikakve veze s rukometom i koje, doznajemo od insajdera, strahovito idu na živce čelnim ljudima rukometnog saveza.

Zbog toga su Babiću i savjetovali da poradi na medijskim nastupima kako mu se ne bi iste sekunde na licu vidjelo da ga nervira novinarsko pitanje.

No, rekosmo, Babić nije izdržao i pošteno bi od njega bilo da prizna kako je protiv Slovenaca dobar dio završnice proveo u potpunom šoku, blijed kao krpa, bez ikakve reakcije. Što je najgore, u tim trenucima nikakve pomoći nije bilo ni od njegova nominalno pomoćnika Petra Metličića. Iz samo njemu znanih razloga Metličić je dobar dio prvenstva proveo šuteći, tamo daleko na začelju klupe, gdje obično sjede igrači koji znaju da vjerojatno neće ulaziti u igru.

Bi li sve bilo drukčije da se negdje na klupi našlo mjesta za Ivana Balića? Pa makar da su ga prijavili umjesto Maraša kao nekakvog tehničkog tajnika, bilo što. Samo da je tamo. Možda bi u tom slučaju time-out hrvatske reprezentacije, kad su nas Slovenci počeli stizati, izgledao ovako:

Bismo li izgubili da je veliki Ivano u tim trenucima igračima rekao istinu u lice umjesto da ih smiruje, kao što je pokušavao činiti Babić? A smirujući njih zapravo je, onako sav uspaničen, pokušavao smiriti sebe.

Po nama, figure su u toj reprezentaciji naprosto bile pogrešno složene. Preokrenuti utakmicu na time-outu ne može izbornik koji igrače dočeka blijed kao krpa, a ne može ni Balić s tribine. Ne može, ili ne želi, očito ni Petar Metličić i u takvim okolnostima dogodi se ono što se dogodilo - u 10 minuta otišlo je sve ono što su gradili čitavo prvenstvo.

Šteta, bila je to lijepa prilika da hrvatsku rukometnu reprezentaciju do medalje, pa nakon toga možda i do idućih Olimpijskih igara vode rukometne legende Balić i Metličić plus njihov prijatelj Željko Babić. Ovako, za samo dvije godine dočekao nas je taj sastanak Upravnog odbora HRS-a i tužan dan kad je rukometni Mozart napustio hrvatski rukomet.

Ljudi u odijelima digli su ruke, zapravo 15 ruku i završilo je 15-0 protiv Balića. 

'Sinovi svjetla' nisu uspjeli. Nakon otkaza, zlobnici bi rekli - onaj koji zadnji izađe neka ugasi svjetlo.