Nikša Kaleb zabio je svoj prvi gol na utakmici, Danci su uzvratili cepelinom, s centra je nakon primljenoga gola crvenokosi junak Vlado Šola, koji je imao 20 obrana, bacio loptu u krov dvorane. Kraj, nevjerojatan pothvat i ludo slavlje! Svi su rukometaši poletjeli u zagrljaj, pobjedničko kolo na sredini dvorane, a odjednom su se na parket s tribina sjurili i neki klinci u hrvatskim trenerkama.
Tog 30. siječnja 2003. Luka Modrić oduševljen je slavio heroje nacije i ponosno skakutao u krug dvorane u Portugalu s Balićem, Metličićem, Šolom, Džombom, Sulićem, Lackovićem...
- Išli smo u Portugal odigrati dvije prijateljske utakmice i nakon druge nas je izbornik Ivica Grnja pitao bismo li htjeli otići na utakmicu rukometaša. Mi smo igrali u Sacavemu, a oni u obližnjem Rio Maioru i naravno da smo pristali, to nam je bio super izlazak - sjeća se Marko Cindrić, trener u Dinamovoj školi, koji je tada igrao za U18 reprezentaciju Hrvatske.
Video tog trenutka (od 11:50) možete pogledati OVDJE.
U toj momčadi, koju je vodio Ivica Grnja, igrali su Luka Modrić, Nikica Jelavić, Nikola Pokrivač, Mario Grgurović, Aljoša Vojnović, Silvio Cavrić, Zedi Ramadani... Taj su dan izgubili od Portugala 1-0, nakon što su dva dana ranije remizirali 1-1 uz gol Mirka Plantića.
- Poslije utakmice rukometaša pustili su nas na teren i to je nama, klincima, bilo super, slaviti s rukometašima. Većina nas je prvi put gledala uživo rukomet i čudili smo se kako su brzi, jaki i veliki ti dečki, kako se igra agresivno, a ima puno više šansi i golova nego u nogometu, uzbudljivije od nogometa jer se stalno nešto događa - priča nam Cindrić.
Jeste li (u)žicali koji dres tadašnje heroje nacije?
- Ne, nismo. Niti smo ih vidjeli više poslije.
Ta se utakmica igrala kasno, od 21.30. Vrijeme kad ste inače morali biti u sobama...
- Inače smo do 22 morali biti u sobi, a do 23 je TV morao biti ugašen. Tako da nam je taj odlazak na utakmicu bio svojevrsna nagrada.
Dobro, kako je Modrić pratio utakmicu na tribinama? Na terenu je, vidjeli smo na snimci, ludo skakao...
- Na tribinama je bila dobra zafrkancija, a njega je uvijek zanimao svaki sport, čim je neko natjecanje u igri. A dolje su, na parketu, bili pravi majstori. Nije divljao po tribinama, ali nije ni zijevao, bio je nekakva zlatna sredina.
Ante Budimir nedavno nam je u intervjuu otkrio da je nakon tog SP-a i zlata počeo trenirati i rukomet. Jeste li i vi koji put nakon toga na treningu zaigrali rukomet?
- Ne, ipak nismo. Znali smo igrati košarku često, to je Luka volio, ali rukomet nikad - zaključio je Cindrić i vratio se na njihove utakmice u Portugalu:
- Tada protiv nas nije igrao Cristiano Ronaldo, ali bili smo zajedno na jednom drugom turniru i sjećam se kako smo komentirali kako taj mali nikome ne dodaje loptu, 'pljuvali ga', čudili se kako mu treneri ništa ne govore za tu sebičnost... Desetak godina kasnije gledam ga i skužim da je to taj mali koji nikome nije dodavao...
A rukometaši? Oni su, dakle, pobijedili Dansku 33-27 (19-11) u zadnjoj utakmici drugoga kruga, u kojoj su porazom mogli i ispasti. Nakon slavljeničkoga klupka s mladim nogometašima spustili su se i u gusjenicu da proslave prvi polufinale nakon Olimpijskih igara 1996., dok je Lino Červar sjedio na klupi i plakao.
A onda su nastavili gdje su stali. U polufinalu su slomili Španjolce nakon 9-14 na poluvremenu, pa 26-26, pa nakon dva produžetka 39-37. U finalu je pala i Njemačka za senzacionalno svjetsko zlato.
Stotine, možda i tisuće klinaca počeli su trenirati rukomet i uzore nisu pronašli u Draženu ili Kukoču, Šukeru ili Bobanu, nego u Baliću i Metličiću. Koji su tih dana bili i Modrićevi heroji.