Nakon dvomjesečne ljetne pauze, Mario Stanić se vratio u voditeljsku ulogu. Krenula je druga sezona emisije '(Ne)uspjeh prvaka', koje se emitira na Arena Sportu.
Gost 13. epizode bio mu je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić.
- U Varteks sam došao 1992. godine, kada smo mi svi koji smo igrali po Bosni i Hercegovini tražili klubove zbog ratne situacije. Mene je Varaždin ugostio, primio i nakon 31 godinu još sam tu. Tu je moja baza, tu sam zasnovao svoju obitelj, krenuo sam odavde i nešto napravio kao nogometaš, a pogotovo kao trener. Ovaj klub, ovaj grad mi je dao šansu, a u životu je najvažnije i najteže dobiti šansu - započeo je Dalić.
Zadnje godine sam igrao kao veteran
Igrao je u rodnom Livnu, te za Varteks, Hajduk, Cibaliju, podgoričku Budućnost i Velež.
- Kao igrač nisam imao neku blistavu karijeru. Nisam bio igrač takvoga nivoa, kapaciteta. Nisam nikada bio u reprezentaciji i nisam otišao u inozemstvo. Jednostavno sam bio prosječan klupski igrač, zahvalan, koji je uvijek davao sve od sebe, ali za nešto više nisam imao kvalitetu. I onda su mi se svi moji snovi, ambicije, sav moj trud i rad tijekom godina, vratili u trenerskom poslu.
Put mu je do slave i tri medalje s "vatrenima" bio trnovit.
- Prestao sam igrati u 34. godini, a zadnje dvije godine sam se puno mučio, najviše s ozljedama tetiva, svako malo i mišića. Ja jednostavno nisam htio sam sebi priznati da je to gotovo. Uvijek mi je neko drugi bio kriv: trener me nije stavljao pa sam se pitao zašto, mislio da mogu, a sad vidim da nisam mogao. Zadnjih godinu i pol sam nekako više igrao na svoje ime, ugled. Igrao sam zadnjeg veznoga, a u tom zadnjem periodu bih došao do stopera, uzeo loptu i napucavao. To može svatko, to je veteranski nogomet. U listopadu sam završio karijeru i čim sam to javio Anđelku Herjavcu (predsjednik kluba, nap. a.), koji me volio i čak kritizirao trenere što me ne stavljaju u igru, on me odmah priključio stožeru. Tako da sam se idući dan pojavio u svlačionici kao pomoćni trener! Glavni je bio Ivan Katalinić, a prvi pomoćni Branko Janžek - ispričao je pa naglasio:
Kad završiš karijeru, umre dio tebe
- Ali ja sam 1998. diplomirao, dok sam igrao, postao sam viši trener nogometa. A sada treneri počinju bez bilo kakve licencije. Svim nogometašima je teško prekinuti karijeru, jer onda nema treninga, nema tapšanja, nema ljudi oko tebe, prijatelja... Umire jedan dio tebe. Puno se nogometaša izgubilo u tome, u tom periodu, ne znaju što će raditi, nisu završili neke škole, nisu zaradili novac, živjeli su u napuhanom balonu koji je puknuo...
U Varteksu je bio i sportski direktor i glavni trener, potom je vodio Rijeku, Slaven Belupo i Dinamo iz Tirane, pa je postao pomoćnik Draženu Ladiću u mladoj reprezentaciji U21, od 2006. do 2011. godine.
- Tih pet godina bilo mi je super i bili smo na nekim pripremama kad me zovu iz Saudijske Arabije, preko Albanca kojeg sam upoznao u Tirani. Mislio sam da me netko zeza, otkud sad ja u Saudijskoj Arabiji?! Zvao me Saudijac Abdurahmani, s kojim sam i danas prijatelj, i ponudi mi klub. Ja ne znam engleski, nikad ga nisam naučio, nekako se mi sporazumijevamo, on meni objašnjava da klub ulazi u prvu ligu i da predsjednik pred sobom ima 35 CV-jeva ali angažirao bi baš mene, ja govorim 'yes, yes, yes'. Kad sam poklopio slušalicu mislio sam da od toga nema ništa, kao ni toliko puta ranije, i posvetim se dalje treninzima mlade reprezentacije. Ali oni zovu ponovo i pitaju kad mogu doći. Poslali su mi avionsku kartu, ja na internetu tražim klub, tražim taj grad, ali nigdje ih nema! Odlučio sam otići, ali letio sam u Damask, u Siriju, jer nemam vizu sa Saudijsku Arabiju - prepričavao je Dalić pa dodao filmski detalj:
Menadžer je zaspao na dogovor
- Došao sam u hotel navečer i menadžer mi dolazi da mu dam putovnicu kako bi mi izradio vizu i da se nađemo u 9 ujutro u hotelu, s njim i predsjednikom kluba. Dođe 9 sati, ja čekam, nema nikoga. U 10 nema nikoga, u 11… Ja hodam hotelom, nemam putovnicu, čovjek se ne javlja... I onda mi priđe čovjek, pita jesam li ja Zlatko, to je bio predsjednik kluba, engleski ne znamo ni on ni ja, ali nekako se sporazumijevamo i ispadne da je i on čekao menadžera, koji je zaspao! Tako da ništa od moje vize i tek smo idući dan to riješili.
Tako je počela njegova saudijska avantura.
- Idući dan stigli smo u Rijad. Velik grad, blještavilo, ali vozimo se mi dalje. Lipanj, temperatura 50 stupnjeva, vozimo se 150 km kroz pustinju, a meni u glavi film 'Pa gdje ja idem?!' Prošli smo još jedan veći grad i došli u selo od 3000 stanovnika. Vidim teren, neku kuću, došli ljudi, prostrli tepih i mi sjeli na tepih, na travu. Nema prostorija kluba, nema svlačionica! Sjedimo i pijemo čaj, a ja u sebi govorim 'Samo da mi je kući!' Samo im govorim "može, može", samo da odem doma. Dogovorili smo uvjete, rekao sam im da mi daju to na papir pa ću otići kući i razmisliti. Sve su prihvatili, odobrili da dovedem svoje ljude, napisali mi to i otišao sam kući uvjeren da nema šanse da se vratim. Samo da se dočepam Hrvatske i javim im da neću. No, počelo me kopkati, to je neka šansa i sam sam sebe uvjerio da trebam prihvatiti. Razgovarao sam s obitelji, dva sina su bila u pubertetu, najgore razdoblje, ali ja moram otići jer nemam ništa.
Bio je to Al-Faisaly iz grada Harmaha.
- Tek su ušli u prvu ligu, drugi su govorili da nemamo šanse ostati u ligi, a mi smo u prvoj godini završili šesti i mene su proglasili trenerom godine. Ispred Calderona, Zenge, Geretsa... Dečki su dolazili na trening i iz prtljažnika vadili kopačke, nema svlačionice.
Tada je zakoračio na trenersku kartu Bliskog Istoka.
- Zvali su me nakon prve sezone i Al-Ittihad i Al-Nassr, rekao sam to predsjedniku, on me zamolio da ostanem i nisam otišao. Jer mi je dao šansu. Za bolji ugovor sam ostao još sezonu, opet smo bili peti ili šesti i opet su došle ponude te sam mu rekao da odlazim. Shvatio me.
Ako trening počne 15 minuta kasnije, nema veze, ništa ne gubim
Tada je prešao u azijski Real Madrid.
- Direktor Al-Hilala došao je po mene i za iste uvjete mi ponudio da vodim U-23 momčad jer su dovodili Marcela Lippija za prvog trenera. Prihvatio sam, smatrao sam to korakom natrag za dva koraka naprijed. Na kraju je Lippi radije otišao u Kinu, za puno veći novac, uzeli su trenera iz PSG-a, taj je nakon šest mjeseci otišao i ja sam preuzeo prvu momčad. Debitirao sam baš protiv Al-Faisalyja, u Kupu, i osvojili smo ga te sezone. Otišao sam nakon što mi nisu dali ugovor jer se njihova ponajveća zvijezda Sami Al-Jaber htio vratiti iz Francuske i čuvali su mu mjesto. Predsjednik mi je rekao da mu je žao, ali da ću ja napraviti velike stvari. Bilo mi je jako žao.
Dalić je bio u finalu azijske Lige prvaka i osvojio je četiri trofeja. Kako je uspio u tom svijetu?
- Ako tamo inzistiraš na disciplini, odmah si bivši. Oni imaju svoj način života, oni znaju kad idu spavati, odlučuju kad se bude, što jedu i to ne možeš promijeniti. Velika stvar je bila što sam prihvatio da sam došao u novu sredinu, u novu kulturu, novu religiju, gdje sam gost i znao sam da se moram prilagoditi. Ako trening ne počne u 19 nego u 19.15 sati, ja ne gubim ništa, nema smisla natezati se, kažnjavati... Oni bi slobodan dan, u redu, dopustiš. I odradite to idući dan. Jedan-dvojica uvijek u svlačionici čekaju trećega da skupa izađu van i ne mogu protiv toga. Ja ću trening odraditi, kad god počeo. Idu spavati u 5, 6 sati ujutro pa nema šanse da trening bude ujutro. Ali kad trening počne, oni idu maksimalno. U arapskom svijetu sam proveo sedam godina, a nitko me nije smijenio, što je čudo. Sam sebi sam dao zadatak da ću ja njih, na svoj način, prilagoditi sebi i izvući maksimum. Naučio sam arapski jezik, znao sam nešto osnovno razgovarati, voditi trening.
Dva tjedan sam bio u Al-Ainu da nitko nije znao
No, ondje se suočio i s hrvatskim jalom.
- Al-Ain me zvao, a nemam menadžera, agenciju niti PR službu, nego me izravno nazvao direktor kluba. I bio sam ondje 15 dana, a da nitko to nije znao! Došli bi po mene, doveli me u ložu odakle sam gledao trening, a istovremeno su me zvali neki menadžeri iz Hrvatske da mi imaju ponudu Al-Aina!? I da ako ne odem preko njih, neću ni moći u taj klub! A ja već tamo! Tu sam vidio zavist i jal. Quique Flores je bio trener, Mendes menadžer i nisu mogli raskinuti ugovor. Onda su me predstavili kao direktora svih selekcija i idući dan Quique je dao otkaz te sam preuzeo Al-Ain.
U Arabiji je dobio i malo poznat nadimak.
- Nazvali su me fox, lisica. Nikad nisam ni pitao zašto, valjda nešto kao mudar. A nakon mene stotinjak je Hrvata došlo u Arabiju i svi su imali mene kao preporuku. Tako da sam izbornik postao nakon 12 godina krvavog rada i muke.
Onda se prebacio na izborničku priču.
- Predložio me Robert Markulin, a ljudi koji su me izabrali, preuzeli su ogroman rizik. Nisam razmišljao kako je loša atmosfera, kakva je situacija, samo sam rekao da mogu i da sam spreman. Da smo izgubili tu utakmicu od Ukrajine, vjerojatno bi bilo gotovo nakon samo jednog susreta.
Bila je to, kaže, i sudbina.
Dalić: Moj dolazak u reprezentaciju bio je sudbina
- Nakon što sam se vratio iz Azije, htio sam se odmoriti, na more s prijateljima… Zvali su me i tada iz Saudijske Arabije, pregovarao sam u Dubaiju i bio sam 'na vagi' da prihvatim, ali mi je žena rekla "nemoj, nije nam o glavu, 'ajmo ostati u Hrvatskoj'. I odbio sam i dođe poziv u reprezentaciju. Sudbina... Davor (Šuker, nap. a.) me zvao da u 23 sata dođem u Zagreb i sjeo sam u auto i krenuo. Nisam ni odijelo imao. Rekao sam da mogu, da vjerujem u igrače i reprezentaciju, iako neke igrače nisam nikad ni vidio. Pa sam dva dana razgovarao s njima, zvao sam Srnu, Vukojevića, analitičara za Ukrajinu... Svi koji su sumnjali, s pravom su sumnjali, ne zamjeram to nikome.
Epilog su tri velike medalje.
- Hrvatska je 2008. imala jaču momčad, pet napadača kakve danas nemamo: Olić, Klasnić, Petrić, Kalinić i Eduardo. A 35.000 Hrvata u Rotterdamu na Ligi nacija je veliki dobitak, toliko ih nikad nije bilo, ni u Splitu ni Zagrebu, gdje morate imati sektor za gostujuće navijače. I sad dobivam ponude drugih reprezentacija i klubova.
Bila je jedna višemilijunska iz Kine.
- I žena mi je rekla da sam lud kad sam odbio! Ali kad sam morao ići, otišao sam. Sad ne moram. Posložio sam se i uživam u ovom poslu.
Stožer je popunio iskusnim igračima bez trenerskog staža.
- Ja nikad nisam igrao za reprezentaciju i ne znam te relacije te trebam ljude koji su to prošli i to znaju. Kad se okrenem prema klupi i vidim ih, jači sam. Svi smo jači.
U izborničkom je mandatu imao tri teške odluke: izbacivanje Nikole Kalinića te nepozivanje Rebića i Livaje.
- Rezultat je jedino mjerilo, a on je pokazao da je svaka moja odluka bila ispravna. Kao i svaki popis, taktika... Nikad nikome nisam zatvorio vrata, svatko ih sebi otvara ili zatvara ponašanjem, govorima, igrama, treningom… Nekoliko igrača ne zovem iako bi možda mogli biti u kadru, ali znaju kako su se ponašali, što su pričali... Čim čujem da se netko žali što ga nisam zvao i slično, nema ga!
Cijelu epizodu možete gledati u repriznim terminima samo na Arena Sport kanalima.