Mislim da smo svi skupa premalo učinili da materijaliziramo ovaj veliki uspjeh. Prošlo je godinu dana, a nismo se pomakli ni za milimetar, više se ne priča o stadionu, ulaganjima i brojnim problemima koje nas muče, nismo iskoristili taj silan zanos i emocije, strast i domoljublje koji su nas krasili. Ostali smo tamo gdje smo bili prije godinu dana i to je velika šteta.
Tako misli Zlatko Dalić, hrvatski izbornik koji nas je prošle godine zlatnim slovima upisao u povijest svjetskih prvenstava.
- Neki se sjećaju utakmica, nekima su u prvom planu golovi, pobjede, finale, nekima slike naših razdraganih navijača, veličanstvenog dočeka... Ja te slike ne mogu ni danas razdvojiti, sve mi se stapa u jednu prekrasnu sliku. Često se i danas pitam je li se to stvarno dogodilo nama, jesmo li stvarno drugi na svijetu ili još sanjam lijepi san.
Tih čarobnih dana biti Hrvat bilo je nešto posebno.
- Zaista mi se u ovih godinu dana preokrenuo život. Kad sam preuzeo reprezentaciju, nisam bio toliko poznat, nisam bio jedan od onih koje svi znaju... Godi mi, ali previše je toga. S druge strane, ne mogu odbiti ljude jer ne želim da mi netko dobacuje i komentira: ‘Vidi ga, uobrazio se, ne javlja se. Prebacilo ga’. Ako će to ljude usrećiti, onda sam i ja sretniji zbog njih”... Ulazak u finale države od 4,5 milijuna stanovnika, za koju je navijao svijet, nešto je posebno.
- Svaka je utakmica bila važna, ali ta s Engleskom je za pamćenje, Mandžukićev gol je najvažniji u hrvatskoj nogometnoj povijesti. I to sve protiv Engleza, čiji su mediji pisali da se ‘nogomet vraća kući’, podcjenjivali nas, omalovažavali... Kad je Mandžo zabio u 109. minuti za 2-1, nisam se veselio jer imam dovoljno iskustva i znam da su preokreti mogući. Emocije sam čuvao u sebi i nastojao što mirnije privesti utakmicu kraju. Ali kad je sudac označio kraj, a moja momčad krenula u kontru zabiti treći gol, sve je iz mene izašlo. Ponos, veselje, činjenica da si došao na krov svijeta, što je najveći uspjeh u povijesti našeg nogometa. Ne znam kako objasniti taj osjećaj, nešto neopisivo. I danas ga osjećam i nikad neće proći.
Tih dana nastale su i neke povijesne fotografije.
- Nekoliko fotografija su mi doista drage i lijepe, a jedna od tih je Šime Vrsaljko kako leži na zastavi. Druga je kad Rakitić zabija penal, a naši trče od centra prema njemu. To su fotografije na kojima se vide posebne emocije. Postoji i video koji sam snimio u hotelu kad igrači pjevaju “Moja domovina”. Bilo mi je jako teško kad smo se morali rastati i napustiti Rusiju - rekao je Dalić.
>>> Cijeli intervju pročitajte u ljetnom Expressu, koji je od srijede na svim kioscima.