Jedna je rođena u Barceloni, druga u Aucklandu, treća u Torontu. Prva je golmanica, druga igra na lijevoj strani, treća kao branič. One se zovu Natasha Trojan Jimenez (18), Ema Carević (24) i Ana Miroslavić (24) i odnedavno su vaterpolske reprezentativke - Hrvatske. I danas protiv Portugala na šibenskoj Crnici (18.00) igraju za plasman na Europsko prvenstvo u siječnju u Budimpešti. Njihovo prvo, a hrvatsko treće u nizu.
U sportu, nažalost ili nasreću, ovisno kojem kutu gledišta pripadate, postalo je kao "dobar dan" reprezentaciju obogatiti igrači(ca)ma koji su već igrali za neku drugu državu, ali napraviti to gotovo pa u isto vrijeme s njih tri, e, to već zaslužuje pokoji zaseban redak.
Pa od koje početi? Najbolje redom kojim smo i započeli opis, od najmlađe. Starije se neće ljutiti. Dakle, Natashe čije nam prezime odmah sve sugerira. Otac Dario igrao je za korčulanski KPK, kasnije za Mornar i Mladost u Hrvatskoj dok nije "pustio korijenje" u Španjolskoj.
- Ja sam, zapravo, prvo počela s plivanjem, no otac mi je rekao da probam s loptom, na što sam ja rekla - neću! Pristala sam ipak jednog dana, kada sam imala 14 godina i kako je ekipa u koju sam stigla već imala popunjene sve pozicije, tako sam ja stala na gol - govori nam na solidnom hrvatskom naša Katalonka koja brani u Mediterraniju.
- Mi u kući pričamo španjolski ili katalonski, možda smo samo jednom hrvatski, pa mi je malo teško. Zašto sam došla u Hrvatsku? Hm, dobro pitanje. Godinama sam trenirala s mladom španjolskom reprezentacijom, a nakon što nisam otišla na Svjetsko juniorsko prvenstvo, dobila sam ponudu da zaigram za Hrvatsku. Nagovarali su me s Korčule odakle je otac, a ja sam rekla: "Dobro, probat ću". I evo me. Tati je drago.
"Mala" Trojanova upisala je i informatički fakultet, dobila je i stipendiju Ministarstva sporta, ali svejedno nas je intrigirao odgovor na pitanje bi li možda u nekom scenariju živjela u Hrvatskoj.
- Ne - odgovorila je kao iz topa. I na koju nas sekundu ostavila zatečenima.
- Mislim, u Španjolskoj imam klub, sada i fakultet, a u Hrvatsku ću dolaziti kada bude trebalo zbog reprezentacije.
A dok se ljudi masovno sele iz Hrvatske i, evo, ni ne pomišljaju doći živjeti, Ema Carević, kći Splićanina Davora Carevića, inače izbornika muške reprezentacije Novog Zelanda, trajno je napustila Auckland. Da, ona je odlučila doći živjeti u Hrvatskoj.
- Čim sam mogla u bazen, odmah mi je tata gurnuo loptu u ruke. Dugo sam igrala za novozelandsku reprezentaciju, onda sam došla u Europu, prvo u Split vidjeti prijatelje i rodbinu, pa sam na nagovor jedne prijateljice potpisala za španjolski Mataro. Odradila sam jednu godinu i vratila sam se u Hrvatsku kada sam dobila upit hoću li igrati za reprezentaciji. Rekla sam da zašto ne bih za svoju zemlju - priča nam Ema, koju moramo dodatno pohvaliti zbog najtečnijeg hrvatskog.
Da je u pitanju neki drugi sport, a ne vaterpolo, k tome ženski, u kojem financije, budimo iskreni, ne postoje, barem ne na ovoj razini, razumjeli bismo ovo "emigriranje". Stoga nas i dalje zanima pravi razlog napuštanja Novog Zelanda, koji je osim, dakako, životnog standarda na kvalitativno većoj razini nego Hrvatska i u ženskoj vaterpolskoj konkurenciji te redovan sudionik planetarnih smotri. Mora jednostavno biti neki.
- Tamo sam sve morala plaćati sama, od bazena do opreme. Na kraju sam ostala bez love i nisam mogla platiti da idem na svjetsko prvenstvo. Država vaterpolo, nažalost, ne vidi kao ragbi, u Hrvatskoj je to ipak malo ozbiljnije.
Ema je prošle sezone bila članica POŠK-a, sada je prešla u susjedni Jadran, a između sezona zarađivala je... Spasilačkim poslom.
- Kako sam svaki dan na Poljudu, vidjela sam reklamu da se traže spasitelji i budući da znam plivati i da sam jaka, počela sam nakon što sam položila sve norme i testove. Cijeli si dan na plaži, ako treba pomoći, tu si, no uglavnom su to neke sitne stvari kada se djeca penju po stijenama pa prokrvare. Najzanimljivija intervencija? Jedan se dečko malo pravio važan i napravio je salto pa sam sebe pogodio koljenom u glavu i slomio si nos.
Spomenuli ste Poljud, pretpostavljamo da ste čest gost na Hajduku ili?
- Nisam još stigla, htjela bih, ali svaki se put potrefi trening u to vrijeme.
Stigla je zato diplomirati poslovnu ekonomiju marketinškog usmjerenja. To će malo pričekati, a ima li uopće želju ili možda planira skoro vratiti se u Auckland?
- Ići ću sada nakon ovih kvalifikacija vidjeti prijateljice i općenito obitelj. Što inače najviše volim raditi? Spavati, čitati knjigu, biti na suncu...
Nema do ovog našeg?
- Tako je, haha. A nema ni mora.
Što bi tek rekli u ovakvim suncem i toplim morem osiromašenoj Kanadi. Ondje, u Torontu, svoj je vaterpolski put započela Ana Miroslavić.
- Moj je otac iz Zagreba, majka iz Vodica, pa u kući pričamo naš jezik, a uvijek sam ljeti dolazila u Hrvatsku. Kad sam išla u školu i studirala, igrala sam za Toronto dok nisam prošle sezone otišla u Francusku, u Bordeaux. Bila sam bliže Hrvatskoj i tako se rodila ideja o nastupanju. Velika mi je čast i, kako se kaže ono, ponosna sam - uz minimalne probleme s padežima priznaje Ana čiji će dolasci u Hrvatsku, poput Natashe, biti vezani uglavnom za vaterpolo.
- Dobila sam u Torontu posao, profesorica sam engleskog i francuskog jezika, ali ne na puno radno vrijeme, već uskačem kao zamjena kada su neki profesori bolesni ili odsutni, pa sam svaki dan u nekom drugom razredu, nekoj drugoj školi. Također, i zbog obitelji želim biti vezana uz Toronto, stoga sam odlučila vratiti se iz Francuske iako je odluka bila teška jer tamo mi je bilo super i naučila sam jezik.
I Kanada je vaterpolski viša dimenzija od Hrvatske, ali do one najviše, nastupa na svjetskim prvenstvima, Ana nije stigla. No da je nedavno bilo izazovno, bilo je.
- Bila sam samo u kampovima iako sam mogla ljetos ići na Unverzijadu u Napulj, no onda ne bih mogla igrati za Hrvatsku. Nastavljam sada u Toronto Golden Jetsu, to je dosta niža razina jer treniramo 4-5 puta tjedno. Čime se još bavim? Pa radila sam kao spasiteljica, učila djecu plivati, organizirala dječje ljetne kampove, sviram klavir makar ga sad nisam neko vrijeme.
Svestrano, nema što, a što voli najviše pojesti u Hrvatskoj?
- Burek sa sirom i mađaricu - završava naš "ženski Bušlje".
- Haha, po poziciji samo, da.
-
Na Euru možemo u četvrtfinale
Jadranske sirene (više vole taj nadimak nego Barakudice), kako rekosmo u uvodu, imaju priliku treći se put zaredom plasirati na kontinentalnu smotru nakon Beograda 2016. i Barcelone 2018., a ukupno četvrti (Zagreb 2010.). U prvoj kvalifikacijskoj utakmici u Lisabonu pobijedile 14-13 i kapital od jednog gola na domaćem terenu trebao bi biti dovoljan. Ili?
- Nije baš ni lagano bilo pobijediti tamo jer imali smo problema s ozljedama i malo se čuvale. Sada će biti malo lakše, poznajemo bazen, doći će naši ljudi i nekako osjećamo da možemo pobijediti - kaže Ema.
Bilo bi to vrlo poželjno jer ovotjedni ždrijeb skupina Hrvatskoj je ponudio lijepu priliku i za četvrtfinale.
- Istina, vjerujem da možemo dobiti Srbiju i Slovačku i plasirati se među 8.
A i dečkima u Budimpešti treba pratnja...
- Točno, haha.