Čovjek treba reprezentaciji, a odbija igrati. Krajanu je naprosto preskupo pozvati, a da ga Pavić otkanta. Bio bi to pretežak udarac za Krajanov ego. S druge strane, Pavić trenutačno ima takvih emocionalnih i svakih drugih viškova da, odbije li ga Krajan, to ne bi previše ili ne bi uopće boljelo.

A Krajan nije u poziciji da ga, pruži li faca ruku, otkanta. Odbije li Pavića, parovi izgube, a i Hrvatska izgubi 3-2, neće ga proganjati baš kao Mamića, ali nije lako otići na kavu u grad nakon suprotstavljanja logici igre nakon što nisi učinio sve što je u tvojoj moći da pobijediš.

Dakle, Davis Cup nije nogomet, a ni Pavić nije Maradona. Koji nije htio trenirati, trener mu je rekao da će onda njih dvojica imati problema, da bi Maradona okončao razmjenu udaraca nokautom: “Da, i onda ćete vi morati otići”.

Krajan nije Mourinho ili Guardiola da bi mogao imati tri čiste i hladno se odreći najboljeg hrvatskog igrača parova. Ili, da ne griješim dušu, Krajan nije Ljubičić. Ivanišević, ali recimo i novinar Neven Bertičević, kao ni mnogi drugi koji bi komotno mogli najmanje jednako dobro birati tko će igrati u singlu, tko parove. I, kako tenisači često kažu, dodavati ručnike.

Korak dalje, da tenisku reprezentaciju vodi bolji psiholog, čak ne stvarno psiholog, koji te stvari radi jer zna znanost, nego netko tipa Ćiro Blažević, Pavić bi igrao za repku.

Ćiro je znao otkantati igrače bez kojih je mogao. A znao je i s onima bez kojih ne može, koji su mu trebali. Da Ćiro vodi Hrvatsku, za pet minuta bi javnost okrenuo u korist rezultata i Pavić bi ili igrao ili bi mu bilo najpametnije zbrisati i pričekati da se javnost bavi nekim drugim.

Eto, ako je svima do Hrvatske, a ne bi htjeli naštetiti ni privatnim interesima, jer lova je lova, a igrački vijek ograničen, najjednostavnije je da Pavić konačno kaže što točno zahtijeva da dođe na idući meč, a da to baš nije Krajanova ostavka. Čim dobije Krajanov odgovor, stvar će biti zauvijek gotova. Narod će imati sve podatke i presuditi tko je OK, a tko papak.