Očekivali su da im sudac pomogne. Tražili su da im sudac pomogne. Htjeli su penal za sumnjiv faul na dvadeset metara. Zahtijevali su to! A nakon sudačkih odluka također su se ponašali kao na terenu. Ruke su u tobožnjem čuđenju širili verbalno. Ili su se toliko odlijepili od zemlje da su stvarno mislili da zaslužuju nagrade koje je Modrić osvojio.

Nije ih dobio. Osvojio ih je. I to zato što bi, da ih nije osvojio Modrić i samo Modrić, previše ljudi imalo zbog čega biti sram do kraja života. Modrić je nagrade osvojio zato što se o njima nije odlučivalo u desetinki sekunde. U takvim situacijama ni kapital nekad ne može baš što god hoće.

Mase vole da idoli pobjeđuju. Nekad cijeli svijet voli ne vidjeti da je bio ofsajd, ili da je ili nije bila ruka, ili da je igrač počeo padati prije kontakta sa suparnikom. Igrač zna za koje simuliranje će dobiti faul na 25 metara, a koliko uvjerljiv mora biti za penal. Zna da će mu sudac pomoći, a pobjedu voli dovoljno da može živjeti znajući da je varao.

U njegovu svijetu to se tako radi. Na kraju krajeva, sudac je tu da nosi najteži teret savjesti. Igrač uvijek može reći da nije on tu da sudi. Mase vole biti histerične. Vole idole čiju vještinu razumije. No koji put nagradu mora dobiti najbolji čiju genijalnost ne razumiju baš svi.

Zafrkavao sam se s Prosinečkim dok je igrao u Dinamu. On loptu drži dvadeset minuta.
Nakon njegovih dugih pasova lopta leti ili se kotrlja deset, a kratkih pet minuta. Rekoh, 35 minuta Dinamo ne može dobiti gol jer je lopta kod Žutog. Ako ni zbog čega drugog, Modrić je nagrade morao osvojiti jer mu možeš dati loptu i više se ničeg ne moraš bojati. 

Kako je rekao Barkley, da bi zabio koš moraš imati loptu. Modrić je tu da bi njegova ekipa imala loptu. I to kakvu! Morao je biti dvostruko bolji od svih da bi mu priznali da je bolji.