Na spomen ploči Hrvatskoga nogometnog saveza (HNS), na kojoj će jednoga dana, a možda i ranije, biti uklesana imena svih izbornika, Zlatko Dalić je, za sada, posljednji, osamnaesti. U predvečerje hamletovskoga biti ili ne biti – kad ćemo saznati hoće li nam kockasti miljenici - koji su izborili peto sudjelovanje na svjetskome prvenstvu, u Rusiji, ove 2018. proći bar prvi krug - a to je najmanje što od njih očekujemo - sve žešće nas žari navijačka vrućica. Stoga nije naodmet podsjetiti se sažeto likova i djela ljudi koji su, u proteklih 78 godina, od 1940. do danas, sastavljali momčadi.<
Jozo Jakopić - izbornik Banovine Hrvatske
U prvim utakmicama, jedanaestorica Banovine Hrvatske, ogledala se 1940. četiri puta, u dva navrata sa Švicarskom i isto s Mađarskom. Za izbornika je imenovan legendarni tajnik zagrebačkoga Građanskog Jozo Jakopić, rođen 1901. u Ljubinju, u Hercegovini, a umro 1948. u Zurichu. gdje je i pokopan. On se domogao dviju pobjeda: oba puta sa Švicarskom, u Zagrebu (4:0) i u Bernu (1:0), te uz poraz s Mađarima u Budimpešti (0:1), a s njima je ulovio neriješeno (1:1), u uzvratu, u Zagrebu.
Evo čete koja se sučelila sa Švicarcima, 2. travnja 1940., na lešnatome terenu na Koturaškoj cesti: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković, Matekalo. Kapetan je bio Mirko Kokotović, dok le prvi, povijesni, pogodak djelo Florijana – Conje Matekala. Desetoricu je dao Građanski, a Concordia jedanaestoga - Zvonka Jazbeca. U Bernu je pak svih jedanaest momaka došlo iz Građanskoga. Jozo Jakopić je s Mađarima u Budimpešti, 2. svibnja 1940., izveo desetoricu iz svoga Građanskog, kojega je bio svemogući vladar, uz jedinu bijelu vranu iz Concordije - ponovno Jazbec.
Banovina Hrvatska se 8. prosinca 1940., u Zagrebu, za nedjeljnoga rana poslijepodneva, predstavila posljednji put. Povrh devetorice iz Građanskog, Jakopić je konačno poklonio vjeru i nezagrebačkim asovima. Protiv veličajnih Mađara uvrstio je Hajdukove majstore s mora: Makaranina Gaju Raffanellija i Zadranina Ratka Kaciana.
Rudolf Hitrec
Drugo, trogodišnje, razdoblje je za Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koja je sredinom 1941. bila primljena za punopravnu jedinku u Međunarodni nogometni savez (FIFA). Do 1944. upisala je 15 susreta s Njemačkom, Slovačkom, Italijom, Rumunjskom, Švicarskom i Bugarskom. Prvi put, u okupiranome Beču, Hrvatska se sudarila s Njemačkom, na stadionu u parku Prateru, 15. lipnja 1941. Naočigled 10 000 promatrača, izbornik dr Rudolf Hitrec (38) izveo je družinu sa devetoricom purgera iz Građanskoga.
Iza kapetana, vratara Franje Glasera, istrčali su: Brozović, Dubac, Kokotović, Jazbinšek, Đanić, Cimermančić, Wolfl i Pleše, a s njima tek Ratko Kacian iz Hajduka i Toni Pogačnik iz Concordije. Iako je Hrvatska povela pogotkom rasnoga bombardera Franje – Mare Wolfla, na kraju je ostala zgromljena s previsokih 1:5. Kao najblistavija zvijezda kod pobjednika, zasjao je mlađahni Fritz Walter, koji će, trinaest godina potom, slavljenički podignuti pokal, nakon što je ondašnja podijeljena Njemačka, Zapadna, s njime kao kapetanom, u finalu prvenstva svijeta, u švicarskome glavnom gradu Bernu, u ljeto 1954. čudesno, sa 3:2, potukla dotle nepobjedivu “laku konjicu”, Mađarsku, i prvi put se okitila lovorovim vijencem.
Iako izvrstan nogometaš – jednom je, u dvadesetome ljetu, čak i zaigrao za Jugoslaviju (1923. u Zagrebu, u 3:1 pobjedi nad Bugarskom), Rudolf Hitrec je, unatoč dokazanih vrlina, ipak životario u snažnoj sjenci osam godina mlađega brata Ice, koji je izrastao u čaroliju, u najobožavaniji totemu iznjedren pod hrvatskim nogometnim svodom. Budući da je stajao čvrsto na zemlji, stariji Hitrec, doktor Rudo, usporedno je, kao prvotimac Concordije i zatim Građanskoga, prilježno studirao medicinu. Diplomirao je u roku i za aktivnoga trajanja počeo raditi kao liječnik opće prakse. I kao što je samo jednom bio reprezentativac, uglađenome gransenjeru Rudolfu Hitrecu nije se posrećilo nego da također, samo na jednoj utakmici vitla izborničkim žezlom. Jer netom poslije bečke kalvarije, Miško Zebić, silni sportski povjerenik vlade NDH - u mladosti svestrani natjecatelj (bio je i nogometaš HAŠK-a) - potezom pera presudio je da državno predstavništvo - tako su zvali reprezentaciju - preuzme trener Concordije Bogdan Cuvaj (36), činovnik Prve hrvatske štedionice. Tim imenovanjem Cuvaj je ujedno i zasjeo u fotelju međunarodnoga tajnika Hrvatskog nogometnog saveza.
Nesvakidašnji je sportski životopis Bogdana Cuvaja, koji je u sljedećih 13 navrata obnašao izborničku dužnost. Nije upamćen čak ni kao ispodprosječni nogometaš u nekoj ispodprosječnoj juniorskoj momčadi u Zagrebu, u kome je rođen, u znamenju škorpiona, 20. listopada 1905. Ali zato su se njegovi suvremenici spominjali kako je u srednjoškolskoj dobi Cuvaj bio atletičar Concordije, klinjo koji obećava. Život mu se stubokom izmijenio prije dvadesetoga rođendana, kad su ga još, kao đaka Trgovačke akademije, izabrali za trenera hazenašica Concordije. Izumrlu hazenu, preteču rukometa – a igrale su je samo žene – izumili su u Čehoslovačkoj.
Bogdan Cuvaj je od tada učestalo nalazio svoje ime u novinama. Redovi o njemu su se udeseterostručili kad su ga 1928. pomazile zvijezde. S curama iz Concordije domogao se naslova najboljih u Jugoslaviji. Pod stare dane mi se povjerio da je uživao dok je čitao o sebi zato što je izašao iz anonimnosti. Ponajviše stoga jer ga, čim bi mu čuli prezime, više nisu pitali: tko mu je “onaj Cuvaj”? Za neupućene: najpoznatiji među Cuvajima bio je u to vrijeme Bjelovarac Slavko Cuvaj (1851. – 1931.), zloglasni hrvatski ban, koji je, ukinuvši Ustav, uveo na velika vrata diktaturu. Narod se pobunio protivu njegove samovlade, a najžešće je prosvjedovala mladež. Tada je luda sreća sačuvala glavu Slavka Cuvaja. Najprije u lipnju, a potom i u listopadu 1912., preživio je dva atentata. U nj su loše zapucali iz pištolja malodobni Zagrepčani, srednjoškolci, najprije Luka Jukić, a zatim Ivan Planinšćak. Bana je prepala pomisao da se treća urota neće skončati povoljno kao prethodne, pa je potprašio pete i utekao u prijestolni Beč, u kome se i upokojio.
Bogdan Cuvaj
Mlađahni Bogdan Cuvaj, usprkos preranoga ali nadasve uspješnog ulaska u hazenaške vode, nije utažio radoholičarsku žeđ. Štoviše. I prije trofeja s gospodičnama iz Concordije, zanio se za nogomet, kome, i tada, baš kao i danas, među Hrvatima nije bilo premca po popularnosti. S jeseni 1926. bez novčane naknade prihvatio se vježbanja Concordijinih najmlađih nogometaša. A kad su klupski čelnici vidovito namirisali kako je Cuvaj na putu da izraste u valjana stručnjaka, odriješili su mošnju i platili mu put i boravak u Beču, gdje je, u ljeto 1929., završio ugledni trenerski tečaj. Po povratku je podastro diplomu ukrašenu najvišim ocjenama i najlaskavijim pohvalama, pa su ga, hazarderski rizično, smjesta ustoličili za trenera prve momčadi, mada je, u dvadeset četvrtoj, bio mlađi od većine kojima su ga nametnuli za šefa. Iako dočekan nadmeno i nepovjerljivo (“Kajgod, da nas bu učil šmrklivec koji nigdar pošteno ni igral nogomet!”), Cuvaj, zaštićen od utjecajne gospode iz uprave, nije ustuknuo, nego je zasukao rukave i oštro se latio posla. Nije poteklo puno vode Savom kad su se klupski djelatnici, likujući, sve u šesnaest, stali razmetati svojim predosjećanjem. Novac uložen u usavršavanje odoskora neznanoga trenera, masno se oplodio.
Pod Cuvajevim ravnanjem, Concordia je uzjahala nebo i skočila do naziva prvaka Jugoslavije, 1930. i 1932. To su bila jedina dva skalpa u povijesti zagrebačkih zelenih. Uz dodatak da su dečki, kojih je domaće igralište bilo na Tratinskoj cesti (današnja Kranjčevićeva) postali i prvi šampioni NDH 1942. Njihov trener, pogađate, bio je - Bogdan Cuvaj. On se osam ljeta ranije okrunio za najuspješnijega Concordijina loptačkoga učitelja, štono kaže riječ: svih vremena, nakon što je odveo u London jugoslavensku hazenašku vrstu na IV svjetske ženske igre. Bila je to, zapravo, Concordia pojačana sa dvije igračice koja je u kolovozu 1934. u finalu polučila senzacionalni uspjeh pregazivši hametice nedodirljive Čehoslovakinje. Razdragane puce, nove narodne junakinje, spustile su se u Zagreb ravno s tornja Big Bena.
Cuvajev učinak u 13 srazova na čelu nogometne čete NDH skončan je viškom od 6 pobjeda, 4 poraza i 3 neodlučne igre. Najteže ga je izbatinala Italija, 0:4 u Genovi, 5. travnja 1942. No već nakon sedam dana, utješio ga je rekordni uspjeh: 6:0 nad Bugarskom, u Zagrebu. Cvebu nalazimo u sastavu gostiju koji su stigli sa četiri usvojena Bugarina iz skopskoga kluba Makedonija. Među njima je bio I Kiril Simeonov, odmila zvani Džina, koji je, četiri godine zatim, tada kao Simonovski i nezamjenjivi veznjak Partizana, u majici Jugoslavije, sudjelovao 9. svibnja 1946., u prvome poratnom reprezentativnom ogledu, s Čehoslovačkom, u Pragu (2:0).
One 1942., 1. studena, u Stuttgartu dogodio se drugi Cuvajev stresni posrtaj – s Njemačkom (1:5). Golobradi pomagač, devetnaestgodišnji Zagrepčanin Zlatko Čik Čajkovski, HAŠK-ov dragulj, jedini je put zastupao Hrvatsku. Ali zato je, od 1946. do 1955., kao legionar umjetno stvorenoga vojnog kluba Partizan, nakupio 55 utakmica za Jugoslaviju. K tome, 21. listopada 1953. u Londonu, Čik se našao u momčadi Europe, zvane Kontinent, kad je remizirala u antologijskome spektaklu s Engleskom – 4:4. U europskoj elitnoj reprezenzaciji od hrvatskih odličnika još su bili hajdukovci Vladimir Beara i Bernard Vukas.
Oprezni Cuvaj nije se upetljao u mrežu ustaške ideologije, pa ga čistunska partizanska vlast nije isljeđivala. Po slomu NDH nastavio je trenerski djelovati u zagrebačkim klubovima. Najdulje se zadržao u Lokomotivi (kojoj su, neko kratko vrijeme, ispred imena nadopisali onda napredni a danas nakaradni pridjev: Crvena Lokomotiva). Cuvaj se najlošije iskazao s Dinamom 1956. Četvrto mjesto u Saveznoj ligi, iza beogradskih Crvene zvezde, Partizana i Radničkoga, ocijenjeno je kao nemogući podbačaj, daleko od teka nezasitnih nadanja zahtjevnih maksimirskih čelnika. I dovoljan uzrok da Bogdan Cuvaj otpleše samo jedno ljeto. S otkazom u jednoj ruci, drugom je zasvagda zamandalio Dinamova vrata - s izlazne strane.
Sutra drugi nastavak: Dramatičan život izbornika Bernarda Hügla