Proletjelo je vrijeme. Nakon više od 20 godina karijere, otkako je sa 16 ušao među profesionalce u rodnom Metkoviću, Ivan Čupić završava igračku priču. Stigla ga je 39., ali nije napustila želja da ostane u rukometu. Samo uz parket i klupu, u što nitko nije ni sumnjao.
- Treba znati stati na vrijeme. Andrija Nikolić je inzistirao da mu budem pomoćnik u Zagrebu i vidio sam se u toj ulozi. Želim se razvijati kao trener, prilika je došla jako brzo i sigurno će mi u Zagrebu biti lakše jer ostajem dio tima i obitelji.
Nema više ni duge kose s trakom, ima sada već i poneka kila viška, ali temperament je ostao. Hoćete li ga uspjeti primiriti na klupi?
- Bit ću isti kao igrač, želim kao trener biti najbolji i voditi najbolje klubove, igrače, reprezentacije. To mi je cilj i motiv, a kakav ću biti, pokazat će vrijeme i rezultati.
Zagreb ga je brzo snimio u Metkoviću, a u Zagrebu Španjolci. Sada je to normalno, ali prije nije bilo baš normalno s 21 godinom otići u inozemstvo. Čupko se odvažio u tada jaku španjolsku ligu, ali ne i u jaki klub u Vigu.
- Tada u Hrvatskoj osim Zagreba nije bilo jednoga kvalitetnoga kluba za razvoj. Svi su pričali da ću biti dobar, no tražio sam put za razvoj, onaj kojim nije otišlo 99 posto hrvatskih igrača, u anonimni klub. Želio sam vidjeti jesam li za to ili nisam. Kockice su se posložile i mislim da sam dosta dobro odigrao.
Bio je u Velenju, Lowenu, pa najbolje od klupske karijere, tri naslova Lige prvaka, doživio s Kielcom i Vardarom.
- Nikada nisam htio biti samo prolaznik, težio sam da budem bitan za klub, suigrače, trenera. Jedino mi u Lowenu nije bilo pamtljivo, i otišao sam brzo. A najljepše? U Vardaru sam se osjećao kao kod kuće, to je jedini grad u kojem rukometaše tretiraju kao nogometaše. Potpuno druga krajnost. Otišao sam iz Kielca, nakon europskog naslova, u zemlju trećega svijeta, svi su se čudili, a onda proživio pet takvih godina. Najdraži naslov Lige prvaka? Zadnji, uvijek je najslađi zadnji.
Za Hrvatsku je odigrao 164 utakmice i zabio 558 golova. Sve se pamti, ukupno sedam medalja, ali nikako ona zlatna...
- Nadam se da ću biti toliko dobar da budem i izbornik Hrvatske, a onda da dočekam konačno to zlato s reprezentacijom. Ali, svaki put kada sam igrao za reprezentaciju, to su mi bili najljepši dani. Bio sam najsretniji čovjek 164 puta. Da, žalim za zlatom, ostale medalje podijelio sam po kućama, stanovima, rodbini kojoj su više značile više nego meni. Možda nije lijepo, ali razmišljao sam da će doći zlatna. Poraz od Francuske u finalu SP-a 2009. i polufinalu Olimpijskih igara 2012. su mi dva najteža poraza. Francuzi su jednostavno bili prvi najbolji, mi drugi najbolji. Dobivali smo ih, ali oni nas uvijek kada je trebalo, bili su naš Real Madrid i obilježili su mi ta 164 nastupa. Baš težak period, nema me doma po mjesec-dva, moji me se požele, a ja u depresiji. Nisam bio ni dobar igrač, roditelj, muž. Samo te dvije utakmice nikada nisam ponovno pogledao.
U Londonu su mu bile prve Olimpijske igre jer je uoči onih u Pekingu ostao bez prsta...
- Milijun puta bio sam u nedoumici, pitali su se drugi pa kako, zašto, govorili da neće biti kao prije i kada slušaš to svakoga dana, i ti počneš negativno razmišljati. Imao sam karakter, taj metkovski inat koji ne daje nikome gušta da bude po njegovom, nego samo po mome. Obitelj mi je bila strašna podrška, a moj je karakter i inat pokazao nakon dva mjeseca da ću biti najbolji što mogu.
Učili ste od najboljih i igrali s njima?
- Imao sam sreću da sam igrao s hrpom vrhunskih igrača, možda i najboljih u povijesti po pozicijama. Kronološki, Ivano je bio prvi u Metkoviću. Bio mi je poput starijeg brata, upijao sam njegovo razmišljanje. Bio sam i dosta težak karakter, to će vam svi reći i ispričavam se svima za to, ali jedan mi je trener rekao da neće biti problem ako svi budu dobri kao Ivan Čupić.
Što će vam najviše nedostajati?
- Zafrkancija u svlačionici. Uvijek mi je bilo najteže otići iz svlačionice u kojoj sam bio. Sad ću u kancelariju.
Tko bi rekao da će se iste godine oprostiti jaka rukometna postava u kojoj su Čupić, Karabatić, Hansen, Gensheimer, Schmid, pa Musa, Canellas... Hoćete li organizirati kakvo druženje?
- Uh, puno su me puta naljutili pa teško, ha, ha. Svi su mi Francuzi malo mrski, vidimo se i popričamo, ali dalje ne ide. Čak mi je i drago što nisam imao nijednog suigrača Francuza, ne znam bih li mogao biti otvoren prema njemu pa je bolje da držim distancu. Hansen je jedan od najboljih strijelaca u povijesti, zabio je golova za dva života. Sada ima zadnju šansu da osvoji Ligu prvaka i postane kao Nikola. S Canellasom sam igrao u Vardaru, a s Musom sam generacija, zajedno smo od 16. godine u reprezentaciji, bili smo i u Kielcu. I on će u trenere, preuzima Kriens i baš mi je rekao da mu snimim video. I on će imati dobru trenersku karijeru.
Tko će biti bolji kao trener?
- Bit ćemo dva najbolja! Ranije je dominirao španjolski stil, sada je skandinavski, a mi ćemo pokušati vratiti balkanski, da opet mi kolo vodimo.