Primorje je 1972. bilo klub na marginama tadašnjeg jugoslavenskog vaterpola. Borba za opstanak kao sudbina, iz sezone u sezonu. Onda je u predivnu uvalu na Kantridi došao vaterpolski i ljudski div - Dejan Dabović. I... Sedamdesete godine prošlog stoljeća riječki je vaterpolski ponos završio igranjem finala Kupa Kupova, osvajanjem domaćeg Kupa, zamalo osvojenim naslovom prvaka bivše države.
Fantastična generacija Roje, Afrić, Mustur, Risek... Stvorena je na silno jakim i širokim plećima velemajstora iz Herceg Novog koji je u Rijeku došao kao osvajač olimpijskog zlata, višestruki državni i europski klupski prvak.
POGLEDAJTE VIDEO: Hrvatska vaterpolska reprezentacija
Dejan Dabović preminuo je u nedjelju u Beogradu. Imao je 78 godina. Dok je ležeći u bolnici još mogao govoriti s njim su se čuli i mnogi riječki prijatelji. Jer Dabović je u riječkom i svjetskom vaterpolu ostavio blistav i sportski i ljudski trag.
Kad je odlučio prestati s aktivnom profesionalnom igračkom karijerom, ostao je u svom Primorju, u svojoj Rijeci, sve do 1991.. Zaposlio se u ondašnjem svjetski moćnom brodaru, Jugoliniji, a u Primorju u dva navrata bio trener prve momčadi te niz godina proveo učeći djecu vaterpolu.
Ta djeca kasnije su otišla do vrh vaterpolskih vrhova. Barać, Hinić, Vujasinović, Glavan... Dabovićevi učenici koji su osvojili sve što se u vaterpolu uopće može osvojiti.
Tužna je Kantrida već danima. Znalo se da je Dabović bolestan. Strepilo se, nadalo. U nedjelju je došla vijest koja je Primorjašima svih generacija ranila srce. Dobri div koji je odavno, prije više od pola stoljeća, postao hodajući vaterpolski spomenik, ostat će zauvijek u svakoj riječkoj vaterpolskoj priči.
I kao igrač i kao trener bio je ispred svog vremena. Još je sredinom '70-ih objasnio tajne uspjeha vaterpola bivše države i jedini način na koji se u sportu može napraviti baš svjetska karijera:
- Znate koji je recept? Treniramo triput dnevno. Rad. Rad je "tajna" svakog uspjeha. Bezbrojni sati u bazenu, bezbrojni sati trčanja i teretane - pričao je Dabović.
- Sport se mora voljeti da bi se u njemu uspjelo jer put do uspjeha je: paklen. Onaj tko misli uspjeti mora 'potpisati pristupnicu za pakao'. Ali bez toga, bez te muke duše i tijela, nema uspjeha u sportu. Moraš se odreći godišnjih odmora, izlazaka, druženja s obitelji i prijateljima... A kad dođeš kući i sjedneš pred TV: zaspeš od umora.
U svom prvom gostovanju s Primorjevom kapicom kod Jadrana u rodnom Herceg Novom, Dabović je postao vlasnik nevjerojatnog svjetskog rekorda.
- Napad traje 25 sekundi. Lopta kod mene i: u tih 25 sekundi na meni je svirano 13 prekršaja. Čupaju me za ruku, za ramena, guraju ispod površine, doslovno su mi skakali po glavi. A sudac sve svira. Bez isključenja. Svirao je k'o da je na koncertu. Ja sam čuo samo njegovu zviždaljku i... Moje kosti kako krckaju! Kad je svirao i četrnaesti faul isteklo nam je vrijeme napada. Toliko sam se branio i mahao rukama da sam na kraju sam sebe uspio opaliti po licu - smijao se Dabović sudačkim kriterijima s početka '70-ih.
Bio je mrcina od čovjeka. A u rukama lansirna rampa. Dabovićevi šutevi bili su opasni po zdravlje golmana. Kad bi takav jak i velik uplivao pred gol bekovi su udarali i davili kako su god mogli. Ispod vode, iznad vode, rukama, nogama...
Bio se oprostio od reprezentacija s kojom je sve osvojio pa su ga preklinjali da se vrati. Kao Primorjaš otišao je na pripreme za Olimpijske igre 1976.
Turnir na Novom Zelandu. Rusi su već bili u hotelu, njihov izbornik Blumenthal pozdravljao se sa svim protivnicima pa odjednom glasno zavapio:
- Dabović? Pa ne opet on! Rekli su mi da više ne igra za reprezentaciju, sad moram mijenjati kompletnu taktiku samo zbog jednog čovjeka!
Kod protivnika nije trpio podlost i grubost, kod suigrača nije imao toleranciju na nerad i nonšalanciju. Svjetski kristalno čisti talent pokazao je u Jadranu iz Herceg Novog, svijet pokorio igrajući cijelo jedno desetljeće za beogradski Partizan, a onda i od Primorja napravio svjetsku momčad.
A odmah po dolasku na Kvarner dao je prvu, vremenski univerzalnu dijagnozu:
- Divota od grada i kluba, jako puno nadarenih mladih igrača, ali djeco moja... Vi bi trebali biti nasljednici velikana kao što su Jobo Curtini i Ćiro Kovačić. A da bi tim svjetskim legendama došli i blizu morat ćete daleko više raditi i učiti. U bazenu, u školi, na fakultetu... Svugdje predstavljate jednu takvu instituciju kao što je Primorje i svugdje morate iz dana u dan davati sve od sebe. Tako ćemo stvoriti veliko Primorje i tako ćete sebe izgraditi kao velike i dobre ljude.
Veliki i dobri čovjek Dejan Dabović. Jedan od onih o kojima će priča generacijama.