Kad je u pitanju proizvodnja igrača i njihov plasman na tržište, u Hajduku već duže vrijeme nema sustavne stručne politike. Na Poljudu jednostavno ne znaju kako prodati igrača za 5, a kamoli za 10 ili više milijuna eura. Potvrđuju to prije svega primjeri Kranjčara i Rukavine. Ne samo da su obojicu prodali “ispod cijene”, uz minimalnu proviziju za klub, nego su se obojica Hajduku dogodili slučajno. Kranjčara je Mamić potjerao, a Rukavina je želio ispuniti dječački san.
I Kalinić je prije “self made” igrač nego “proizvod Hajdukova softvera”. Sam se probijao kroz omladinski pogon i posudbe u Puli i Šibeniku, a golovima ih nije natjerao da ga vrate. Istina, trenirao je i primao plaću u Hajduku, no ipak daleko manju od svih prinova koje su u zadnje dvije godine došle na Poljud. Čak i danas, kad od njega očekuju da u klupsku blagajnu namakne više eura od svih velikih dioničara zajedno, za njega će se teško naći lijepa riječ. Mamić mrtav-hladan izjavljuje kako je Manđukić najbolji napadač hrvatske reprezentacije, a s Poljuda se za Kalinića govori kako malo trči, rijetko zabija i kako je Rukavina puno bolji igrač. Pa tko bi za takvoga dao 10 milijuna?
Umjesto da mu pametnom politikom i promocijom povećaju cijenu, u Hajduku kao da se trude srozati je što više.


ZAŠTO PUBLIKA ZVIŽDI KALINIĆU?
Za zvižduke navijača velikim je dijelom kriv i Kalinić. Bacanjem kapetanske traka i izjavama kako želi što prije otići iz Hajduka zamjerio se navijačima, koji takve poteze ne opraštaju. No istina je i kako je Kalinić kapetansku traku bacio bez namjere, u afektu zbog zamjene na početku utakmice s Dinamom, a želja za što skorim odlaskom u inozemstvo rezultat je njegove frustracije općim stanjem u klubu, koji već dugo nije kandidat za naslov prvaka te statusom u svlačionici.