U emotivnoj i tužnoj atmosferi stotinjak uzvanika se u hotelu Westin oprostilo od legendarnog Zlatka Cice Kranjčara. Stigla je njegova obitelj, stigli su brojni prijatelji i bivši suigrači s kojima se upisao u legendu. Suze su tekle same od sebe, nema više velikana hrvatskog nogometa i legende Dinama koju su svi obožavali.
POGLEDAJTE VIDEO: Ćiro se oprostio od Cice
Jedan od onih koji je prisutne razgalio svojim emotivnim govorom bio je Miroslav Ćiro Blažević koji se oprostio od svog Cice s kojim je osvojio naslov Jugoslavije 1982. godine.
- Draga obitelji Kranjčar, moja sućut i ne znam da me nešto toliko rastužilo kao vijest da je Cico umro. Francuzi kažu da u takvim situacijama samo šutnja ima svoje mjesto. Ali nemoguće je ne kazati sve ono što pripada ovome hrvatskom velikanu što je bio Cico Kranjčar. Citirat ću njegovog prijatelja, suradnika i suigrača Ivkovića koji je rekao: Cico je bio veliki igrač, veliki trener, ali i veliki gospodin. Da, to je, lakonski rečeno, uistinu karakteriziralo našeg velikana što je - rekao je Ćiro u uvodu.
Cico je za Dinamo igrao od 1973. godine do 1983., odigrao je preko 500 utakmica i zabio preko 200 golova. U nogometnu besmrtnost otišao je 1975. godine kada je izveo čuveni oksford, a legenda je postao sedam godina kasnije. Te 1982. godine kada je Dinamo pod Ćirom i Cicom osvojio prvenstvo.
- Sjećam ga se, a kako ga se ne bi sjećao, jer sam duboko uvjeren da bez njega nikad ne bi uspjeli razveseliti toliko hrvatski puk. Čekao sam ga da dođe u drugom dijelu prvenstva, bio je u vojsci i danas odgovorno tvrdim, vrlo teško bi osvojili prvenstvo da nije bilo Cice i njegovih golova. Sretan sam da smo u to vrijeme vrijeme napravili tako veliki rezultat. Bili smo jedna obitelj i danas kad gledam sve vas prijatelje, prepoznajem članove te uske obitelji što je bila ekipa dinama 1982. godine - kazao je Ćiro pa nastavio:
POGLEDAJTE GOVOR NIKE KRANJČARA:
- Kad Mlinka plače, kad Zeko plače, i ja plačem, žena mi kaže što ti je. Ne plačem, ali suze same idu. Dovoljno sam star da sam izgubio sve svoje najmilije. Ali smrt našeg Cice me je pogodila kao da sam sina izgubio. O Cici se sve reklo, i u Srbiji žale, u Iranu i u Crnoj gori. Cijela Hrvatska žali za ovim fenomenom. Nije bio samo nogometaš, bio je i čovjek s karizmom. Sa svojom čestitošću jer je uvijek ostao muž, otac, dostojanstven i veličanstven. Išao je s malim Nikom na stadion, a ja sam mu bio trener. Gledam ga i kažem, 'Cico, što misliš, hoću li i njega trenirati'. To je bilo smiješno. Slučaj je htio da sam i njega trenirao. Bio je isto tako veliki igrač. Reći ću ti Niko moj, nisi uspio doći do nivoa svoga tate. Živit ćeš Cico moj, živjet ćeš toliko koliko će Dinamo živit, a Dinamo živi vječno - završio je 'trener svih trenera'.