Odbrojavanje se svelo na nekoliko sati. Hrvatska će od 11 sati utakmicom protiv Maroka otvoriti svoj šesti nastup na Svjetskom prvenstvu. Euforija je velika, 'vatreni' nikad u boljoj atmosferi i formi nisu otišli na veliko natjecanje.
Zbog Luke Modrića i ostalih reprezentativaca u 11 sati stati će sve. Rad u saboru na dva sata zbog utakmice, nastava u školama. Iščekivanje je ogromno, svi su željni onog naboja i strasti koja nas je vodila prije četiri godine na SP-u u Rusiji.
A dok čekamo prvu utakmicu na Mundijalu u Katru, legendarni trener svih trenera, Miroslav Ćiro Blažević, prisjetio se kako je to izgledalo prije 24 godine, kada je Hrvatska nastupila na prvom SP-u! Trnci se sami javljaju, 1998. godina donijela nam je broncu i utkala put prema slavnim stazama naše reprezentacije.
Tekst s Facebooka Ćire Blaževića prenosimo u cijelosti:
Cijeli dan prije naše prve utakmice na Svjetskom prvenstvu ‘98.g. protiv Jamajke, osjećala se velika nervoza. Nacija je bila u domoljubnom zanosu, a moji igrači su bili itekako svjesni odgovornosti koju imaju spram naših navijača. Mi smo morali pobijediti, za druge opcije nije bilo prostora!
Za Jamajku su, sjećam se, neki tada govorili da su to "tamo neki ribari", te da će sami pasti, a ljudi su došli na Svjetsko prvenstvo. Došli su igrati, pokazati se svijetu, pa na kraju i prodati… Moji igrači su to jako dobro znali pa je njihova nervoza bila opravdana.
Ja sam, međutim, bio sasvim miran. (Nadam se da se i Zlatko danas tako osjeća jer po ovome što sam do sada vidio, nema nam ravnih na ovom prvenstvu!)
Iako je u to vrijeme bilo teško skautirati jednu Jamajku o kojoj se malo toga znalo, ja sam ipak o njoj znao sve. U siječnju 1998. godine gledao sam ih, naime, u Kingstoneu na jednoj prijateljskoj utakmici kada su remizirali sa Švedskom, ali su ih, pri tome, igrački razbili. I tada sam se, moram priznati, bio malo zabrinuo, ali kada sam vidio da je njihov izbornik Rene Soares uvjerio cijelu Jamajku kako je u svakodnevnom kontaktu s Isusom, te je čak na utakmicama nosio dres koji je na leđima imao napisano ‘Isus’, odjedanput sam postao sasvim miran. Ništa više od toga nisam o njima ni morao znati… Od takvog šarlatana, a kojemu je raja iz nekog razloga vjerovala, bilo mi je sasvim jasno da ne mogu nikako izgubiti.
Prvi gol smo, sjetiti ćete se, postigli nakon školske akcije iz prekida. To je nešto što smo stalno vježbali i što je stvar trenažnog procesa, ali u takvim situacijama i vi kao trener morate imati disciplinirane igrače. Ja sam ih srećom imao u Robiju, Šimiću i Štimcu, oni su sjajno odradili svoj dio posla, a onda je Stanić kojega sam u Vittelu na skraćenom terenu pripremao za napadačku ulogu, odbijenu loptu pospremio u mrežu.
Bio je to - evo sav sam se naježio kada se prisjećam - prvi gol Hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu!
Razvilo se odmah stotine hrvatskih zastava, a moji sinovi su otrčali slaviti do navijača. Sudac ih je kasnije morao vraćati na centar inače bi tamo ostali mjesec dana…
U takvim dvobojima je iznimno važno tko će biti taj koji će zabiti prvi, a zahvaljujući našoj uigranosti, igračkoj disciplini i koncentriranosti svakog od aktera u toj akciji, to smo, eto, bili mi! Savršeno miran sam ostao, da i to pojasnim, i nakon što je Jamajka krajem prvoga dijela izjednačila.
U prvom sam poluvremenu vidio veliku razliku u kvaliteti, konstatirao sam da smo puno kvalitetnija momčad i bio gotovo siguran da ćemo pobijediti utakmicu. Iako nikada nije jednostavno kada primite gol u posljednjim sekundama prvoga dijela, pa u svlačionici zna doći i do malo nervoze, nitko se, pa tako ni ja, oko ovoga nije previše uzbuđivao. Nisam ništa mijenjao i naređujem da se dalje igra isključivo napad. Znali smo da ako onaj Brazilac Soares nije zaista u direktnom kontaktu sa Svemogućim, našoj pobjedi ništa ne može stati na put…
Prosinečki je bio taj koji će nas u nastavku onim čudesnim pogotkom usmjeriti u pravcu pobjede. Htio je naravno centrirati, jer tko bi normalan to gađao, pa onda još i pogodio, ali lopta mu je malo prešla preko noge i završila u mreži. Time ne samo da je Žuti nas ponovno doveo u vodstvo, a što je u našoj domovini, ali i na tribinama stadiona u Lensu, prouzrokovalo neviđenu erupciju slavlja, već je i sebe upisao u povijest svjetskih prvenstava kao prvi igrač koji je zabio gol za dvije različite reprezentacije. (Prije toga je za reprezentaciju Jugoslavije, na prvenstvu u Italiji, postigao također efektan lob protiv UAE-a).
Nije mogao, naravno, ni Šuker da ne zabije na ovoj utakmici. Na kratkim pripremama prije prvenstva, ne mogu se više sjetiti gdje smo bili kada se to dogodilo, ali vjerojatno na Bjelolasici, svima nam je - ne znam da li se ovo ikada prije negdje spomenulo - najavio da će biti prvi strijelac prvenstva. Ni Ronaldo, rekao je, ni Shearer ili Batistuta, već upravo on - naš Davor Šuker! Ovo protiv Jamajke bio je, kako ćemo s vremenom svi shvatiti, njegov prvi korak u ispunjavanju tog obećanja koje je dao svojim suigračima…
Do kraja smo možda mogli postići još neki pogodak, ali i ova pobjeda od 3:1 mi je dala potvrdu onoga što sam oduvijek tvrdio - da smo spremni i za najveće uspjehe! Lagano su to, učinilo mi se, i moji sinovi počeli prihvaćati, ali i naši mnogobrojni navijači koji su nas došli bodriti sa tribina. Pljeskali su nam naši navijači, ali potom i čitav stadion. Utihnuli su bubnjevi i glazba s Jamajke, a jedino što se čulo dok smo odlazili s terena bilo je: "Zovi, samo zovi...".
Poslije utakmice u svlačionici nije bilo nikakvog slavlja. To je za nas bila logična pobjeda koja nas je samo dodatno ponudila samopouzdanjem i pogurala prema naprijed, ali na velikim turnirima poput ovoga u Francuskoj - svi smo to jako dobro znali - nemate vremena za slavlje. Vrlo brzo dolazi nova utakmica i odmah slijede nova iskušenja.
Zbog toga što je nama slijedilo, a to je utakmica protiv neumornih, upornih, dosadnih i nametljivih Japanaca, po do tada neviđenoj vrućini, a za koju sam znao da će manje odgovarati mojim nego njihovim igračima, ja više nisam bio miran. Ona nervoza koja se prije Jamajke uvukla u sve oko mene, sada je, evo, bila ušla i u mene.
To što se igralo u Nantesu, gdje sam nekoć bio trener, samo je povećalo ionako velik pritisak koji sam osjećao jer sam znao da će ta teška utakmica biti ključna za ostatak natjecanja. Pobjeda je ponovno bila jedina opcija!
POGLEDAJTE VIDEO: HRVATSKA ZASTAVA DUGA 201 METAR