Uvijek je bilo onih koji nisu vjerovali u mene. Vjerojatno je tome razlog bila moja visina, jer to sam više puta čuo, ali daleko od toga da me to obeshrabrilo, dapače. Ja sam u srcu sportaš i nikad se ne predajem, kaže Luka Cindrić (26), zvijezda hrvatskog rukometa i ponos njegova Ogulina.
U želji da ispričamo njegovu priču otišli smo baš do Ogulina, do grada u kojem ga naprosto obožavaju. I u kojem je sve počelo.
- Sasvim konkretno, sve je počelo za ovim stolom - pričao nam je prije dvije godine Miro Kojčin, prvi Cindrićev trener i jedan od osnivač ogulinskog rukometnoga kluba, dok smo sjedili u pizzeriji Bonino.
- Nas četvero rukometnih zaljubljenika, među kojima i Lukin otac Dražen, koji je bio pomoćni trener, te tajnik i tajnica, 2002. godine osnovali smo rukometnu školu Ogulin. Svi mi bili smo prijatelji i susjedi, a u prvoj generaciji dječaka bio je i Luka Cindrić - govorio je Miro.
U njegovu gradu Luku ne vole samo zbog toga zato što je sjajan rukometaš, najuspješniji sportaš kojeg je Ogulin ikad imao, nego i zato što je ostao skroman, pristupačan... Nikad se nije ponašao kao velika zvijezda.
Samo jedna u nizu priča koje to potvrđuju datira iz 2015. godine. Kad je prelazio iz Metalurga u Vardar, šest mjeseci nije imao pravo nastupa za novi klub, pa je vrijeme “ubijao” u svome gradu.
Trenirao je s Ogulinom, za koji su igrali uglavnom tinejdžeri. Cindrić, tad već poznati rukometaš, uredno je nakon treninga vozio mlađe suigrače kući, ali ne samo njih. Čak je i čistačicu koja je radila u dvorani čekao da završi s poslom pa bi i nju odvezao kući.
I baš zbog takvih stvari danas svi u Ogulinu luduju za njihovim Lukom, zato organiziraju autobuse kojima idu na njegove utakmice. Sve je to zaslužio...
Deset komada po utakmici
- Igrači poput njega rijetko se rađaju. Možeš djecu istrenirati, ali uvijek netko odskoči. To ili imaš, ili nemaš. Gdje god je Luka došao igrati, prvo u Karlovac, pa nakon toga u Skoplje, ljudi su vidjeli sve ono što smo i mi vidjeli ovdje. Ponosan sam što sam ga trenirao, kao i svi ljudi koji su sudjelovali u radu rukometne škole - govorio je Miro Kojčin, pa se vratio na početak.
- U prvoj generaciji naše škole bilo je 12 dječaka rođenih 1992. i 1993., a među njima je bio i Luka. Došao je s devet godina. Znate već da se dvoumio hoće li igrati rukomet ili nogomet, a jedno vrijeme je trenirao oboje. Bio je i vrhunski nogometaš, najbolji od sve djece, no kako je njegov otac sa mnom u osnovao rukometnu školu, odlučio se za rukomet - kaže Lukin prvi trener i nastavlja:
- Vrlo brzo smo shvatili koliko je talentiran, ali i koliko je dobar u ulozi vođe. Prirodno u sebi ima to nešto što druga djeca nisu imala. Ima tu agilnost, sportsku drskost, koordinaciju, sve što mladi sportaš treba imati.
U mlađim kategorijama, priča Miro, zabijao je po deset golova, bio je prvi strijelac u svim dobnim skupinama. Isprobali su ga i na krilu, ali niti je on želio igrati krilo, niti ga je imalo smisla na to “trošiti”. Pa je od početka bio srednji vanjski, iako je visinom zaostajao za vršnjacima.
'Svi smo živjeli za rukomet'
- Oduvijek se misli da moraš biti visok za rukomet, no Luka ima motoriku kakvu drugi nemaju. Nije ni Ivano Balić bio previsok, a to je dokaz da visina nije ključna ako si talentiraniji od drugih. Uostalom, sve je više brzih i nižih igrača na toj poziciji, sport se promijenio, danas je važnija agilnost, brzina, tehnika... A svete kvalitete kod nižih ljudi puno brže dolaze do izražaja nego kod visokih - objašnjava Kojčin.
Osam godina je Luka Cindrić bio prvo ime jedne sjajne generacije ogulinskog rukometa.
- Kad smo počeli s radom jedini moto nam je bio ‘Trenirajmo duplo više od ostalih’. Znali smo da je to jedini način ako se želimo nositi s najboljima. I pokazalo se da smo u pravu jer rezultati su ubrzo počeli stizati. To je bila najbolja generacija u Ogulinu i po rezultatima i po radu - s ponosom se prisjeća Kojčin.
- Morali smo dati sve od sebe da bismo došli u vrh hrvatskog rukometa. Tih osam godina smo živjeli rukomet, svi mi oko te momčadi. Iako, moram i to reći, bez obzira na Lukin talent, nikada se s njim nije radilo pojedinačno, sve je bilo podređeno momčadi. Imao je iste uvjete kao i druga djeca, momčad je uvijek bila na prvome mjestu, težilo se kolektivu. Svi ti uspjesi kluba pridonijeli su da se čuje za Luku - dodaje Miro.
Luka, a što je s obranom?
Nakon što je prerastao Ogulin, preselio se u Senj, gdje mu je trener dvije godine bio Nikola Čupić, brat njegova suigrača u reprezentaciji Ivana. I sam Luka kaže da mu je Nikola puno pomogao, da je uz njega značajno napredovao. I nakon toga otišao u Karlovac. Postojale su i kombinacije s Medveščakom, no u posljednji trenutak je sve propalo i završio je u Karlovcu.
- Luki je od prvoga dana prirodno da bude vođa. Od početka je imao ono što ima i danas, taj prvi korak, brzinu kojom je nosio cijelu momčad. U međuvremenu je samo to nadogradio, dobio je godine, kilograme, snagu... I sad to izgleda puno ozbiljnije - govorio je Miro Kojčin.
Točnije, izgleda toliko ozbiljno da su navijači Cindrića proglasili najboljih svjetskim rukometašem u 2017. godini. A opet, prvi trener će mu naći i manu.
- Obrana mu je uvijek bila slabiji dio igre. Nadao sam se da će to popraviti kad ode dalje, kod drugih trenera, ali vidim da ga i dalje čuvaju za napad. Šteta, ali to mu je jedini nedostatak - završio je Lukin prvi trener.