Ma nema tomu ni dvije godine. Marin Čilić odigrao je perfektan lob preko Lucasa Pouillea, isplazio jezik, bacio reket iz ruku, raširio ih koliko su duge, okrenuo se prema tribini i dočekao u kolektivnom zagrljaju cijelu hrvatsku klupu. Drugim riječima, Hrvatska je usred Francuske drugi put u povijesti osvojila Davis Cup.
Kakva rijeka radosti i sreće. Bila je to kulminacija Čilićeve 2018. godine. Nakon 2014., one u kojoj je šokirao teniski svijet pokorivši kompleks Flushing Meadows na US Openu te osvojio ukupno četiri turnira, njegove najbolje u karijeri. Počela je skoro kao iz snova, finalom Australian Opena gdje je tek u petom setu kapitulirao pred Rogerom Federerom, nastavila se četvrtfinalima Roland Garrosa i US Opena, a uoči Wimbledona, gdje ga je u drugom kolu na krivoj nozi uhvatio Pella, onda kada je bio u najužem krugu favorita, osvojio je Queen's. Sjećate se, bila je to velika nedjelja za hrvatski tenis jer Borna Ćorić trijumfirao je u Halleu, također "petstotice".
Čilić je iste godine, sigurno znate i to, bio treći tenisač svijeta. Vrhunac. Više kraj Nadala i Federera tada nije moglo. Danas, dvije godine kasnije, već izgleda kao milijunsko pitanje za kviz tko su prva dvojica ispred njega. Ugo Humbert i Miomir Kecmanović. Koji, recimo, te 2018. nisu bili na teniskoj mapi. Danas njima Čilić, kao 40. na svijetu, gleda u leđa. I mnogim drugima koji u Ferrariju samo zaobilaze Čilićev Fiat 500.
Tko je u njegovoj karijeri nakon tog Lillea ugasio svjetlo, tko ga je gurnuo u tunel u kojem je poput slijepog putnika, ne znaju ni oni koji sve znaju, osim Čilića i njegovih najbližih. A od njih odgovora nema ni u najavi. Koljeno ga je, barem to znamo, sputavalo prošle sezone koja, uspoređujući ovu, izgleda kao dobitak na EuroJackpotu. Pa i makar mu je pukao niz koji je trajao od 2008. godine u kojem je svaku sljedeću osvajao barem jedan turnir. Igrao je Marin osminu finala Australian Opena i US Opena, a u finišu sezone prvo i jedno polufinale te godine u Moskvi. Ove? Ni četvrtfinale! Četvrt-finale.
U redu, godina je siromašna turnirima iz poznatih razloga, imao je i tri pobjede u Melbourneu na početku, ali na turnirima iz serije 250, ako ste nositelj, za to vam treba jedna pobjeda.
Međutim, Čilić više nije nositelj ni na takvim turnirima, već duže vremena ne nosi ni etiketu najboljeg hrvatskog tenisača niti, s 32 godine, izuzev tek pokoje dobre dionice tijekom meča, pokazuje ikakve naznake da bi se nešto moglo ubrzo promijeniti iz korijena. Čilićev je duboko zakopan u rezultatskoj rupi u kojoj ga je u dvorani u Kolnu zadnja dva tjedna još malo utisnuo Španjolac na čije će ime šira masa samo dići obrvu - zemljaš Davidovich Fokina (64.), pa onda i Amerikanac Steve Johnson (71.) koji je dosad bio vjerna stranka u Čilićevoj ordinaciji "nagrebavši" jedan jedini set u pet prethodnih međusobnih mečeva. A tri tjedna ranije na Roland Garrosu osvojio je dva gema (!) u tri seta protiv Carballesa Baene (!).
- Ne znam mogu li se opet vratiti tamo gdje sam bio, na trećem mjestu, ali znam da vjerujem u sebe. Od 2006. sam na Touru i uvijek idem prema gore. Imao sam nekoliko sezona koje su bile teže od drugih, ali uvijek me kroz karijeru pratio pozitivan slijed. Lanjska je godina bila stvarno teška jer sam morao zaliječiti ozljedu na samom početku. Uz sve to kraj 2018. bio je nezgodan, cijela ta godina bila je emotivno ispražnjujuća i nisam imao dovoljno vremena za odmor i za zalječivanje ozljede. Ali uvijek na sve te poraze i padove gledam kao mogućnost za naučiti i raditi više. Uvijek sam nastojao da jednog dana mogu reći da sam u tom trenutku bio najbolji što sam mogao biti. Nadam se da će biti još dosta titula. Zapravo, vjerujem da će biti još povijesnih slavlja kojima ću razveseliti svoje navijače - govorio nam je dosta samouvjereno Marin prije nekoliko mjeseci.
Nemojmo se lagati, tko je očekivao da će Čilić u kontinuitet pretvoriti onaj njujorški sijaset udaraca iz 2014. nakon što je konačno pod istim pao njegov kriptonit Gilles Simon. Možda on jest, ali taj Supermanov plašt nikada više nije navukao na sebe, no i bez tih supermoći igrao je još dva Grand Slam finala i osvojio Masters 1000 u Cincinnatiju. I, rekli smo, dosegao vrhunac na ATP ljestvici i do prošlog mjeseca i Dominica Thiema na US Openu ostao zadnji "novi" Grand Slam pobjednik.
Čilićeve stranputice upotpunjuju trenerske "žrtve" jer nije najnormalnije promijeniti ih pet u manje od četiri godine. Nakon Ivaniševića nije dugo trajala "ljubav" s Bjorkmanom, pa je uskočio Cinkuš pod kojim je Marin nakon Gorana igrao najbolje, pa pokušao Ferreira, a i dalje se ne vide ni sjemenke ploda suradnje s hrvatskim izbornikom Vedranom Martićem i Vilimom Viškom.
Marinovu koncentraciju na tenis "minirala" je i očinska uloga, ali nije prvi nad kojim je kriza stavila upitnike. Samo, hoće li ih i kada krenuti skidati...