Javio se iz - vlaka.
- Putovao sam prema Aalstu, to mi je najisplativija i najjeftinija opcija.
POGLEDAJTE VIDEO:
I pretpostavili smo da bismo dan kasnije Marina Marića (26) mogli dobiti negdje na pola puta između Belgije i Nizozemske gdje je hrvatska košarkaška reprezentacija u ponedjeljak obavila drugu polovicu posla u prvom kvalifikacijskom prozoru za EuroBasket pobijedivši Nizozemsku 69-59. Glas ovog splitskog centra, premda je razgovor bio "debelo" iza podneva, bio je pomalo umoran.
- A to je zbog pjesme, pjevali smo u autobusu, popili piće, čak i uspjeli odspavati. Tko je bio DJ? Pavle Marčinković i Željko Šakić! Svirao je Jole, Thompson, ma svašta...
Svašta smo i vidjeli na parketu u Almereu, ali, ono najvažnije, kamenu hrvatsku obranu u završnih pet minuta koja, kako je rekao izbornik Veljko Mršić, nije dala domaćinima ni da pogledaju obruč.
- Moglo je otići na obje strane. Uspjeli smo iskontrolirati skok, dok su oni solirali s Kloofom i njihovim šuterom koji su htjeli riješiti utakmicu. Kroz tranziciju smo došli do zicera. Ukić? Svaka mu čast, baš mi je rekao kako je na šutu iz tranzicijskog picka napravio karijeru, pa da ja budem malo niže, da ne dam nikome u reket, da me moraju "osjetiti".
Na tribinama je bilo i hrvatskog štiha koji je dalo stotinjak navijača. Lijepa kulisa, lijepa večer u Almereu.
- Stigla je iz Rotterdama jedna prijateljica moje majke i njena dva sina. Jednom je bio rođendan pa su ga tako iznenadili, a ja sam mu poklonio i dres.
Jesu li se nakon utakmice s čestitkama javili naši vođe, Bojan Bogdanović i Dario Šarić?
- Meni nije stigla nikakva poruka, ipak sam još uvijek novi u reprezentaciji, pa nije da me previše znaju. Imamo grupu u kojoj se dopisujemo, ne znam, valjda su nekim drugima čestitali porukama.
A ekipa je, još tamo u petak protiv Švedske, baš na dan utakmice, Mariću čestitala 26. rođendan.
- Bila je nakon utakmice torta, malo i pjesme. Ja sam držao govor, ali nisam se baš pokazao, ha, ha.
Uzeo Vujčićev dres
Pokazao se zato tri dana kasnije (4 koša i još nekoliko dobrih reakcija), dok je protiv Švedske ostao malo drven, valjda pod impresijom.
- Od Stojka Vrankovića do ostalih, svi su prezadovoljni kako izgledam. Bio sam ozlijeđen, zapustio sam se, ali uhvatio sam top formu. Smršavio sam oko 11 kilograma, sad imam 111 što je na mojih 211 cm idealno. Bilo je ili ću se ostaviti košarke ili ću skinuti kile. Danas je košarka modernija, od centra se očekuje da trči gore-dolje, da bude atleta. Centar mora biti brz skoro kao i bek. Bio sam trom na Ljetnoj ligi, ali nastavio sam raditi tijekom ljeta. Tko mi pomaže savjetima? Šakić. Cimeri smo i dosta me usmjeravao.
I sada se Marin Marić nada da bi mogao biti na radaru u lipnju kada će u njegovom Splitu Hrvatska tražiti Olimpijske igre. A ako je negdje najteže ući u reprezentaciju, to je pod košem.
- Hmmm - duboko je udahnuo.
- Da, ha, ha, nažalost. Kad bih upao u ekipu za taj turnir, izbili bi neredi u mojoj ulici. Sad je sve na meni, trener je rekao da je zadovoljan pristupom, da je ovo tek početak. Ja sam spreman, igra se u mom gradu, to je san snova, pogotovo budemo li se kvalificirali.
Ima jedna anegdota, više zanimljivost, da je na hrvatskim parketima odigrao 11 sekundi (!). Bilo je to u utakmici protiv Sl. Broda.
- Bio je zadnji napad pa sam ušao u igru i tu je ostalo. No zanimljivo je da sam obukao dres s brojem 7 pa su me poslali nazad u svlačionicu da ga promijenim jer je to bio dres Nikole Vujčića.
I onda je iz Splita je otišao s 18 godina u - Ameriku.
- Taman smo osvojili europsko zlato (2012. godine) s Darijem Šarićem, bili su tu Mavra, Brzoja, Junaković, Žganec... Imao sam nekoliko opcija, ostati u Splitu s trogodišnjim ugovorom ili otići u španjolsku drugu ligu te još neke klubove. No mene je Amerika privlačila i otišao sam jednu godinu na pripreme. Svidio mi se način da mogu uz školovanje igrati košarku jer počeo sam razmišljati što nakon 35 godine. U Sjevernom Illinoisu sam ozlijedio stopalo, a nakon tri godine otišao na De Paul testirati koliko sam dobar. Tamo sam, primjerice, igrao protiv Spellmana koji je sada u Warriorsima. Imam ekonomsku diplomu i sada završavam magisterij - pričao je Marić u dahu.
- Meni se sviđa taj način života. Neki se izgube, neki kažu da im hrana nije dobra. Ja sam otišao otvorenog uma, brzo odrasti, nije bilo više mame i tate. Prošao sam od Havaja do Floride, vidio cijelu Ameriku. Svakog dana ti imaš neku obavezu, nema prostora za gluposti. To je stroj u kojem od teretane ujutro, doručka, predavanja, sastanka, učenja ti moraš biti perfektan. Ne vole kada zaostaješ, kada imaš loše ocjene. Moraš biti vrhunski.
Pa je došla Turska, tromjesečna epizoda u Buyukcekmeceu i Belgija. Prvo u Oostendeu kod Darija Gjergje i sada u Aalstaru.
- Ne nema nikakve veze s All-Starom, ha, ha.
Da tu - u Mariću - itekako ima kvalitete, potvrdit će podatak da je Liegu utrpao 39 koševa. Taman na isteku prošle godine.
- To je jedan od onih dana kada ulazi i ono za što se ne nadaš. Dobro, protivnici su bili u veliki problemima, oslabljeni, a mene je krenulo sa svih strana. Zabio sam 24 na poluvremenu pa su me suigrači počeli sve više tražiti. Bila je to jedna od onih NBA noći. Je li mi malo žao što nisam zaokružio na 40? Pa promašio sam četiri slobodna bacanja, ali, dobro. Za centra je i previše.
Je li Marinu draže zakucati, zabiti tricu ili nekog zarolati?
- Zakucati! Time pokažeš da možeš, promijeni se cijeli tijek utakmice. Bio sam i na All-Star utakmici i trebao sam biti MVP s 30 koševa, ali nagradu su dali djetetu trenera Charleroia koje je teško bolesno i odigralo je dvije minute. Kamere su pokazivale na mene, svi su čekali da dobijem nagradu, ali nije mi smetalo. To će djetetu ostati zauvijek u sjećanju.
Ima još jedna anegdotu.
- Bio je tamo i Vedran Bosnić, sadašnji izbornik Bosne i Hercegovine i trener Monsa, koji mi je rekao da mi može riješiti papire da igram za BiH jer mi otac ima korijene iz Konjica. Više je to bila šala. Ali rekao sam mu - ne može.
S Pjacom na kavu
A život u Aalstu? Mora da je nakon Amerike...
- Ha, ha, da - nasmijao se i prije nego smo dovršili misao.
- Mali je grad, ali poznat po karnevalu. Otprilike je to kao Zadar, ljudi žive za košarku, puna je dvorana svaku utakmicu. Navijači su ludi, prgavi, malo šporki pa bude i dosta negativnih komentara. Meni su, recimo, jednom zviždali kad sam zakucao. Što radim van parketa? Igram igrice najviše, čak imamo i svoju grupu za Call of Duty. Naravno, tu su i kave premda to nije kao kod nas.
I preko kave eto nas do nogometa.
- Ima tu nogometaša, družim se s Antonijem Milićem, s Ivanom Santinijem dok je bio tu. Sad je stigao i Marko Pjaca u Anderlecht pa se planiramo upoznati. Uvijek mi je drago pogledati nogomet.
Split, nogomet... Nije teško zbrojiti 2 i 2.
- Iz kvarta sam u kojem je Torcida sve, Hajduk sve. Navijač sam od malih nogu. Bio sam na Poljudu zadnji put ljetos. Možemo li u kvalifikacije za Ligu prvaka? Naravno. Kad Hajduk dobije, kažu, raste i natalitet Splita. To ima takav utjecan na grad, na ponašanje, na to kako ćete se osjećati.
Marin se svakim odgovorom, takav smo dojam stekli, osjećao sve bolje.
- U Hajduku je i moj šogor, fizioterapeut Nikola Šarić. On mi i nabavi karte. Prije sam išao na sjever, ali sad sam na zapadu, 'ajmo reći, kulturan navijač. Nisam više za raditi gluposti.
A kada treba raditi gluposti u reprezentaciji, tu je prvi...
- Ukić! On voli malo biti u centru. Što mi novaci moramo raditi? Pa prošle godine Domagoj Vuković, Antonio Vranković, Pavle Marčinković i ja zakasnili smo na sastanak, pa smo morali pjevati ispred cijele ekipe.
I tako... Uz sve probleme sa signalom vozeći se beneluškim tračnicama približio se Marin Marić Antwerpenu. Pa do neke nove prilike.