Hrvatska košarkaška reprezentacija do 20 godina nije se uspjela plasirati u polufinale Europskog prvenstva, u četvrtfinalu ih je na domaćem parketu u Podgorici porazila Crna Gora 89-67. Unatoč uvjerljivom porazu i ispadanju iz utrke za medalje izabranici Ivana Tomasa nisu podbacili, treba naglasiti da je reprezentacije bila oslabljena jer se pozivu izbornika nisu odazvali Roko Prkačin, braća Tomislav i Zvonimir Ivišić, Ivan Perasović, Boris Tišma, Duje Brala...
- Da smo bili kompletni bili bi u najužem krugu favorita za medalje, ovako su nas prije prvenstva svi svrstavali u donji dom i najavljivali borbu za opstanak u A diviziji. No pokazali smo da unatoč brojnim izostancima imamo kvalitetu - kazao je naš najbolji igrač na prvenstvu Tomislav Buljan, koji je i jedan od kandidata za prestižnu MVP nagradu turnira s double-double učinkom.
- Na prvenstvo sam došao da bih se borio za medalju, a ne za individualne nagrade, uostalom, na koncu će je dobiti netko od igrača iz reprezentacija koje se plasiraju u finale - kaže nam Buljan, koji nije želio komentirati brojne izostanke suigrača.
- Nisam se čuo ni s kim od njih niti znam razloge zbog kojih su otkazali, tako da to i nije pitanje za mene. Meni je čast igrati za reprezentaciju i uvijek ću se odazvati, mogu samo reći da mi je žao zbog toga što je većina momaka 2002. godište i da nam je ovo bila zadnja prilika da kao momčad nešto postignemo.
Buljan je nedavno raskinuo ugovor sa Zadrom u koji je stigao iz Splita i još uvijek razmišlja o novoj sredini u kojoj će nastaviti karijeru.
- U gradu Zadru mi je bilo lijepo, ali u klubu nisam dobio ni pravu priliku, ni odgovarajuću minutažu, i to je bio glavni razlog moje želje za odlaskom. Dok je trajalo Europsko prvenstvo nisam se želio zamarati ponudama, sad kad je završilo moram dobro odvagnuti i izabrati sredinu koja će biti najbolja za moj razvoj i napredak, sredina u kojoj ću dobiti dovoljno prostora na parketu, i što je još važnije, na svojoj poziciji.
Buljan je, inače, bio u Hajdukovoj akademiji s mladim zvijezdama Marinom Ljubičićem i Stipom Biukom. Bio je golman, što i ne čudi s obzirom na visinu (204 cm).
- Bili smo baš dobra generacija, uz njih dvojicu bio je tu još i Luka Škaričić, pa Jakov Anton Vasilj i Martin Baturina koji su sada u Dinamu, Mihovil Franetović koji sad igra u Italiji... Stipe i Marin su i tada bili jako dobri, ali nisam mogao ni sanjati da su tako dobri i da će tako daleko dogurati. Eto, rad i trud se isplati - kazao je jednom prilikom.
- Nogomet je bio moja prva ljubav, baka Danka me desetak godina vozila na treninge i nogomet mi je bio sve. Bio sam i napadač, dobar u skok igri glavom, ali kako sam rano izrastao, trener Ante Bašić i trener golmana Milenko Bikić preselili su me na gol. I dobro sam branio, ali konkurencija je bila velika, pa sam odlazio na posudbe u Dalmatinac, Dugopolje i na koncu u Split. Ali kad sam u ljeto između osnovne i srednje škole izrastao desetak centimetara, a mislio sam da ću i više, ipak sam odlučio prijeći na košarku.
Iako ga većina trenera zbog konstitucije gura pod koš, Buljan sebe vidi na krilnim pozicijama.
- Svakoga ljeta radim na tehnici i šutu, evo, na prvenstvu sam šutirao trice 42 posto i želio bih se dalje razvijati na toj poziciji, na kojoj mogu i najviše dati. Ponuda ima, i domaćih i iz inozemstva, ali na koncu ću izabrati klub koji će mi ponuditi najbolje uvjete za razvoj, i to prije svega prostor na parketu na poziciji krila... To mi je najvažnije – kaže Buljan, a kao primjer igrača kakav bi želio biti navodi Nikolu Mirotića.
- Sviđa mi se njegov stil igre, pokriva sve pozicije, ima dobar šut, sudjeluje u obrambenim i napadačkim akcijama...
Europsko prvenstvo mladih je rasadnih talenata od kojih će mnogi završiti u Euroleague i NBA ligi.
- Ima stvarno jako dobrih igrača, meni su se posebno svidjeli Izraelci Nam Dovrat i Gilad Levy, Litvanac Gytis Ratzevicius, Crnogorac Fedor Žugić, Turčini Adem Bonu i Tibet Gorener, Francuz Matthew Stazel... ali ja bih dodao i našeg Lea Menala i Vitu Kučića koji su također odigrali jako dobro prvenstvo iako im je ovo prvo reprezentativno okupljanje.
I Buljan sanja da će jednoga dana zaigrati u NBA, ali nije opterećen time...
- Naravno da svi mi koji se bavimo košarkom sanjamo NBA parkete ali svjestan sam koliko je to težak zadatak i koliko je potrebno sreće da se dođe na taj nivo. Na meni je da radim i nastojim napredovati i razvijati se pa ćemo vidjeti do kuda će me to dovesti. Još je puno prostora za napredak ispred mene – kaže Buljan, koji neće imati odmora, odmah po povratku kući kreće s treninzima.
- Tako sam navikao od malih nogu, treninzi su me i doveli tu gdje sam sada. I zato bih želio zahvaliti trenerima Marku Selinu, Tonču Gladini, Marku Madiru, Samiru Žuži i Toniju Dijanu koji su mi puno pomogli – zaključio je Buljan.