Genio, genio, genio, tá, tá, tá! Goooool! Gracias, Dios, por el fútbol, por Maradona, por estas lágrimas, por este Argentina dos, Inglatera zero, vikao je na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. legendarni urugvajski komentator Victor Hugo Morales.
U prijevodu, hvala Bože za nogomet, za Maradonu, za ove suze, za Argentinu što vodi protiv Engleske 2-0. Da je kojim slučajem sinoć bio u Budimpešti, Morales bi jednakim predinfarktnim glasom prokomentirao golove Dinama koji je s 4-0 riješio Ferencvaroš i prošao u playoff Lige prvaka gdje ga čeka Rosenborg.
Kod prvog, Olmova asistencija bez gledanja, pa elegantni završetak Ademija ono je zbog čega zahvaljujemo Bogu na nogometu. A tek drugog, a tek kod trećeg... Tap, tap, tap... Kao u malom nogometu.
Mađarske iluzije, ako su postojale, trajale su nešto manje od petnaest minuta. A onda je Olmo pokazao zašto vrijedi najmanje 30 milijuna eura. Onako, frajerski, bez gledanja pronašao je Ademija, a kapetan je jedan od onih igrača za kojeg biste poželjeli da je upravo na tom mjestu. U tih desetak sekundi, koliko je trajala akcija kod prvog gola, zapravo je stao cijeli Dinamo. Maštovitost, dječačka zaigranost i filigranska preciznost. Tako su igrali najveći. S tribina djeluje tako jednostavno, tako lagano...
Ovakav Dinamo Bjeličino je remek djelo. I Dinamovi navijači mogu biti ponosni na svoj klub. Jer, to je bila igra upravo onakva kakvu je Bjelica tražio. Rani gol i pobjeda bez primljenog gola. I to je dobio. I baš kako Bad Blue Boysi mogu biti ponosno na svoj klub, tako i Dinamo može biti ponosan na svoje navijače. Svih 90 minuta, ali svih 90 minuta, potpuno su nadglasali prepunu budimpeštansku arenu. Bez incidenata, bez baklji, bez uvreda... Samo glas i srce! A to je ono što je uvijek krasilo Boyse.
Ovaj Dinamo zna kako je igrati 90 minuta, ne jure kao muhe bez glave, čak ni kada su ih navijači gurali prema naprijed. Mađari? Potpuno bezidejni, Bjelica je sjajno analizirao i zatvorio njihovog napadača Zubkova, koji je cijeli susret nemoćno mahao rukama.
Visio je Dinamo desetak minuta, o, da, itekako. No čak i u tim situacijama, kad je bilo individualnih pogrešaka, sve je vadio Dominik Livaković. I to je jako bitno. Kad momčad ima golmana kao Livi, onda raste samopouzdanje cijeloj momčadi.
Ovo je Dinamo koji ima glavu i rep. Ovo nije onaj stari Dinamo, koji može dominirati 90 minuta, pa će onda iz jedne poluprilike zabiti gol. Ovaj Dinamo je pokazao da proljeće u Europi prošle godine nije bila slučajnost.
I da, kad god je stani, pani, a s druge strane su Mađari, Dinamo odigra maestralno i izbaci ih. Nikad, ali nikad u povijesti mađarska momčad nije izbacila Dinamo. I vjerujte, nije to slučajno.
Mađari su bili i ostali naše mušterije. Svjedočili smo pobjedi u Zurichu protiv Grashoppersa, 5-0 u režiji Prosinečkog i Cvitanovića. Bila je to jedna od najljepših europskih pobjeda. Ova u Budimpešti ide u rang toj pobjedi iz 1997.
Do Lige prvaka ostala je još samo jedna prepreka. Norveški Rosenborg. Oprostite na euforiji, ali Dinamo je za klasu bolja momčad. Ovakav Dinamo spreman je za najveće stvari, ovakav Dinamo zaslužio je u Maksimiru igrati protiv Manchester Cityja, Barcelone ili Reala. I ne, neće se osramotiti, u to budite uvjereni. Ovaj Dinamo ima muda.
Eh, da, umalo zaboravismo. Ademi i Moro. Kapetan i prvi do njega. Šibenčanin i Solinjanin. Koliko su samo njih dvojica pretrčali, kako su se lavovski borili. Ademi i Moro primjer su kako se dva igrača moraju ponašati. Razbili su mađarski vezni red, spremili ih u džep. Dečki, hvala vam. Tako se bori za svoj klub! Vi ste Dinamo!