Bravo, Luka. Ako nekome treba podići spomenik, zahvaliti za odlazak u dokvalifikacije, to je Luka Modrić. Srce i žar koji je pokazao i u Kijevu podsjetio je na Vatrene, na onu strast i borbenost, koju su nekad pokazivali Zvone Boban, Niko Kovač, Dado Pršo, Darijo Srna... Srce Vatreno kuca u omalenom veznjaku Real Madrida, koji je svoju Hrvatsku spasio propasti, sramote, blamaže...I napravio ono što se od njega očekivalo - bio je kapetan, lider, personifikacija svega onoga kakva Hrvatska treba biti.

Igrao je Luka cijele kvalifikacije sam, nitko mu se nije pridružio. I čim je netko došao na njegovu razinu, kao Kramarić, Hrvatska je protutnjala Kijevom...  Kramarić? Hm, taj dečko je u vlastitom gradu, u vlastitom klubu doživio toliko nepravde da je morao otići. U reprezentaciji nikad nije imao tretman kakav je zaslužio. Niti jednu, pazite ovo, niti jednu kvalifikacijsku utakmicu nije igrao svih 90 minuta. Nisu mu vjerovali izbornici, ni Igor Štimac, ni Niko Kovač, ni Ante Čačić. A on je strpljivo šutio i čekao. I progovorio kad je najviše trebalo. Spasio je, oprostite na izrazu, guzicu onima koji su ga uporno šikanirali... 

I vjerujte, ova Hrvatska sada je jako opasna. Ova Hrvatska, ako će ovako igrati, u dodatnim kvalifikacijama bit će favorit protiv svakoga. No, samo ako ćemo igrati ovako. Ne treba zaboraviti ona blijeda izdanja protiv Islanda, Finske, Kosova, Turske... Jer, i to je, nažalost, Hrvatska. Samo, tu Hrvatsku više ne želimo gledati. I nije Kijev slučajno u ovoj priči... 

Strašno jaka Hrvatska sa Šukerom, Bobanom, Bokšićem i Prosinečkim mučila se kroz kvalifikacije za SP 1998. i morala se vaditi u Kijevu. Uspjeli smo i u Francuskoj došli do bronce. Neka i ovaj Kijev bude zalet, odskočna daska za Rusiju... Preživjeli smo pakao, ajmo sada do raja...