Alena Bokšića dugo nije bilo u hrvatskim medijima, još otkako je kao Štimčev pomoćnik dobio otkaz u reprezentaciji. Legendarni napadač Hajduka gostovao je u emisiji Večernji presing, koju vodi baš njegov bivši suigrač, poslovni partner i šef Igor Štimac . I tu dao puno zanimljivih odgovora na temu hrvatskog nogometa i reprezentacije, ali je pričao i o brojnim drugim temama.

- Ma smeta me što se i nakon 20-ak godina i dalje potencira moj izostanak sa Svjetskog prvenstva. Da, zabio sam taj gol u baražu, ali za Hrvatsku su zabijali i drugi. Šuker je zabijao stalno, a u prvoj utakmici baraža zabili su Bilić i Vlaović . Bilo je puno golova, svi imaju svoje zasluge, tako da ne volim priče o mom izostanku s tog Mundijala, pogotovo na način što bi bilo da sam bio u Francuskoj .

- Meni se dogodila ta ozljeda koljena zbog koje nisam mogao na Svjetsko prvenstvo , ali ona je obilježila moju karijeru. Rekao bih da sam tada i prestao igrati pravi nogomet. Sve ono kasnije bilo je poluigranje, mučenje sebe, suigrača i navijača. Mislim da mi se ta ozljeda dogodila u najgorem trenutku, bio sam u najboljim godinama, tada sam stigao u igračku i ljudsku zrelost, tek tada sam stigao na vrhunski nivo.

- Sigurno mi nije bilo kao igračima na terenu, ja sam bio sa strane, bio sam u svojevrsnom šoku. Nije mi bilo jasno što se dogodilo, kako je Thuram zabio dva gola, pogotovo jedan lijevom nogom s 20 metara. Ali, valjda je tako trebalo biti, sve je to sudbina, život nogometaša. Ali, sigurno je onima koji su igrali tu utakmicu bilo puno teže nego meni.

'Klupska politika u HNL nije najpametnija'

- Marseille? Tamo je trener bio Tomislav Ivić, a Hajduk je i tada bio u financijskim problemima. Netko se morao prodati kako bi se spasio klub, to sam na kraju bio ja. Meni to tada nije odgovaralo, imao sam 21 godinu, pa po tadašnjim zakonima odmah bio suspendiran godinu dana. Tu sam sezonu proveo u Cannesu, prije suspenzije odigrao jednu utakmicu, a onda se u ljeto 1992. godine vratio u Marseille. I počeo igrati.

- Evo, nedavno sam bio u Marseilleu , obilježili smo 25. obljetnicu osvajanja Kupa prvaka. Odmah sam se prisjetio brojnih detalja. Bila je to sjajna momčad, a imali smo najboljeg predsjednika na svijetu. On bi nam kupio utakmicu, a mi bismo onda za nju dobili premije, haha. Na kraju je on bio kažnjen, a mi svi igrači smo tu profitirali. Bio sam mlad i spreman, po dolasku u Marseille igrao uz Rudija Völlera . On je već bio u godinama, nije mu više bilo do dokazivanja, niti je bio sebičan, već je puštao mene da zabijem što više. Puno mi je pomoglo to razdoblje igranje uz njega.

- Liga prvaka? Vjerujem da danas ide u nekom drugom smjeru, da će se ona uskoro igrati na svjetskoj razini. Pa da će tu biti uključeni Južnoamerikanci, pa čak i Kinezi. Sve ide u tom pravcu, nikoga više ne zanimaju utakmice Real Madrida ili Barcelone protiv Slovana iz Bratislave . Gdje smo tu mi? Nogomet će se igrati i dalje, a meni su smiješne priče o regionalnoj ligi. Pa Liga prvaka i Europska liga su već - regionalne lige. Samo treba biti kvalitetan i plasirati se u njih, što bi igrali neku ligu koja nema nikakve važnosti. Ali nas opet nema u Europi; trebamo biti bolji, više ulagati u nogomet i infrastrukturu.

- Hrvatska reprezentacija je fenomen već 15-20 godina, ma nitko na svijetu ne može biti siguran da će nas pobijediti. Nisam zabrinut za naš talent, ali u klubovima imamo previše stranaca. A samo su rijetki oni visoke kvalitete, rijetki su poput Soudanija . Mislim kako klupska politika naših klubova tu i nije najpametnija.

- Kako sam kao pomoćni trener reprezentacije doživio naše reprezentativce? Pa isti su igrači i danas nositelji naše selekcije, samo su sada stariji i iskusniji. Luka Modrić se isprofilirao u najboljeg veznjaka svijeta, Mandžukić je u naše vrijeme tek došao u Bayern , a sada je već pet sezona na visokom nivou, a iznenadio me Rakitić. Iskreno, nisam prepoznao da bi mogao doći do razine na kojoj je danas.

- Od Hrvatske na Svjetskom prvenstvu očekujem puno, imamo kvalitetu i iskustvo, a opet ne znam je li to dovoljno za značajan uspjeh u Rusiji. Potrebna nam je i sreća, moramo postati natjecateljska momčad. I prestati poklanjati suparnicima golove kao što smo Portugalu u Francuskoj. Ono je nedopustivo, posljednje su minute, a mi dobijemo kontru od 80 metara, to se velikima ne događa. Moramo napraviti taj iskorak u natjecateljskom smislu, znamo igrati nogomet, a moramo biti još discipliniraniji.

- Mi imamo super pojedince, ali nisam među našim igračima prepoznao nekoga tko može biti lider. I povući momčad kada ne ide. Evo, finale Lige prvaka odlučeno je ozljedom Salaha. Sergio Ramos je znao što treba napraviti, a za to nije dobio ni žuti karton. Nije kvaliteta samo postići gol, njegov je potez u tom finalu vrijedan koliko i škarice Balea. A bez takvih igrača nema šampionskih momčadi. Ne znam tko kod nas ima tu osobinu da povuče prijatelje i suigrače, da cijeloj reprezentaciji da dodatnu težinu.

- Tko je bolji, Ćiro ili Ivić ? Uh, kada sam kao dijete vidio Ćiru i Ivića, ma oni su za mene bili 'bogovi'. Glupo je pričati koji je bolji u nogometnom smislu, obojica su bili veliki na svoj način. Pa već uspjeh je bio s Dinamom 1982. godine osvojiti prvenstvo Jugoslavije nego danas s Barcelonom osvojiti Ligu prvaka! Teško mi je uspoređivati njih dvojicu.

'Ne mogu biti protiv Šukera'

- Hrvatska ima kontinuitet smjenjivanja izbornika na identičan način, triput smo napravili istu stvar. I to nije slučajno, to je naša tradicija. Zadnja tri izbornika (Štimac, Kovač, Čačić) su pala na isti način. Odrade kvalifikacije, predzadnju utakmicu smijenimo izbornika, novi odradi veliko natjecanje, pa u novim kvalifikacijama padne dok još ima realne šanse za odlazak na novo veliko natjecanje. Ne bi me iznenadilo da se slično dogodi i s Dalićem.

- Kako sam doživio kada smo smijenjeni? I kada sam napustio stručni stožer reprezentacije? Kao oslobođenje. Prestali su razni komentari, prestala svakakva pametovanja, stvarno mi to nije teško palo. Ma kao da sam izašao iz zatvora. Neću zaboraviti utakmicu u Maksimiru, igramo protiv Makedonije , stadion je poluprazan, ja s igračima izlazim na zagrijavanje, a neki mi majmun s tribina pet puta psuje majku. Ma takvi su ljuti na svakoga; na Mamića, na loše stanje u državi, na sve. Shvatio sam da mi to ne treba, da ne želim biti dio toga, pa neka takvi nađu nekoga drugoga i njima psuju majku.

- Bio je i slučaj u Rijeci, gdje su naši navijači 45 minuta vrijeđali Vidu koji je igrao na desnoj strani. Ma nisam siguran bi li Vida ili itko drugi to danas istrpio. Tada je bio mlađi, ma ne bi me čudilo da neki naš igrač kaže 'ovo mi ne treba, idem kući'. Previše je negative u našem nogometu.

- Naši igrači dolaze iz velikih klubova, oni vole i žele igrati za reprezentaciju. A onda ih se pljuje i psuje, pa divim se tim momcima što ne odustaju. Pa Pjaca je na jednoj takvoj utakmici nastradao, nije igrao godinu dana, naši ljudi to premalo cijene. Pa što Luka prolazi zadnju godinu? Mislite da njemu to treba? Premalo to cijenimo, pa nisu ti naši reprezentativci krivi zbog lošeg stanja u našem nogometu ili državi.

- Davor Šuker ? Tu sam subjektivan, njega jako volim i ne mogu biti protiv Davora. Ne zanima me je li dobar ili loš predsjednik Saveza, vidim ga kao nogometaša, želim tu njegovu sliku imati u svojoj glavi. A je li mogao više kao predsjednika HNS-a ili ne, možda i ne ovisi samo o njemu. Već i o politici, stanju u društvu, djelatnicima u našim klubovima. Ali, ja Davora volim - završio je Bokšić .

'Trebao sam prijeći u Dinamo'

Alen Bokšić prilično se raspričao kod Igora Štimca u emisiji Večernji presing, a nakon što je pričao o hrvatskoj reprezentaciji, Svjetskom prvenstvu, svom otkazu kao članu stručnog stožera A selekcije, osvrnuo se i na Hajduk...

- Ma ja nikada nisam bio među najboljima u svojoj generaciji, uvijek bih bio negdje četvrti-peti po kvaliteti. Tu je bio Marin Lalić, vjerojatno tada najbolji junior na svijetu! Ma on je u juniorskim danima za nas bio ono što je sada Messi! Ali sam onda eksplodirao na jednom turniru, iskreno iznenadio i samoga sebe, pa onda dobio priliku u seniorskom nogometu. I znate kada sam debitirao za Hajduk? U posljednjem kolu protiv Čelika 1987. godine, u onom legendarnom kolu koje je onda poništeno zbog namještanja, haha. Eto, to je bio moj početak u Hajduku.

- U ljeto 1991. godine trebao sam prijeći u Dinamo . Tada se nije znalo hoće li se igrati jugoslavenska liga, Velimir Zajec je vodio sportsku politiku Dinama, a modri su godinu ranije bili drugi iza Crvene Zvezde koja je bila prvak Europe. I došla je ideja da se u Hrvatskoj napravi klub koji će parirati Zvezdi. U Dinamu su već bili Boban, Šuker, Panadić, trebali smo doći Jarni i ja, ali je sve propalo. Nije se više igrala jugoslavenska liga, pa sam ja išao put Marseillea.

- HNL? Slabo pratim HNL, gotovo nikako. Ne znam zašto, volim gledati nogomet, ali nešto što se može gledati. Evo, gledao sam zadnje finale Kupa, ma tu je previše stvari koje mi se ne sviđaju. I godinama je sve isto. Mi navijači Hajduka uvijek se bunimo protiv sudaca, stalno je sve isto i to mi je dosadilo. Kao i gledati Oko sokolovo koje će mi sada objašnjavati što je penal, a što nije. I onda dvije identične situacije prezentiraju na dva različita načina, ma smiješno.

- Da, 2001. godine stigao sam u Hajduk, bio dopredsjednik kluba zadužen za struku. A zamislite, Hajduk onda dovede devet igrača, iako sam ja bio protiv svih devet. Odmah sam htio napustiti klub, pa šta ću vam onda ja, ali me predsjednik nagovorio da ostanem do studenog. I žao mi je što sam ga poslušao. Ma i da sam bio u krivu, ali što ću im ja ako dovedu devet igrača bez mog odobrenja?

- Hajduk danas? Ma super je ta priča o narodnom klubu, dobro to zvuči, kvalitetna je to ideja, ali ljudi ne slušaju sve do samoga kraja. Kao to je princip po kojem djeluju Real Madrid ili Barcelona. Ma nije istina! Kada se kandidirate za predsjednika Reala ili Barcelone, odmah morate dati nekakvu novčanu garanciju, a u Hajduku se predsjednik bira javnim natječajem. Hej, javnim natječajem? Pa za to nikada nisam čuo.