Bojan Vručina legenda je HNL-a s čak 200 nastupa za Slaven Belupo. Rušio je Bojan Dinamo, Hajduk, Rijeku, nema tog braniča koji ga se nije plašio. No pola godine proveo je i u Jordanu. 

- Otišao sam jer se tako lakše dolazi do Emirata, Katara i tih liga. U jordanskoj ligi igra svega četiri, pet stranaca - počeo je Vručina, pa nastavio:

Pivo je pet eura

- Posebna priča su treninzi. Službeno počinje u 15 sati, a prvi igrači dolaze tek u 15:15. Tu se uredno kasni i nitko ništa ne pita. Pa onda trening počne, zagrijavamo se pola sata, pa dio samo nestane! Odu u svlačionicu na molitvu, pa se vrate, pa idu drugi. Svatko odlazi kako i kad hoće, nema tu kontrole. Treninzi su nam trajali četiri sata, nikad kraja. Trenirali smo na 40 stupnjeva, ali nema vlage pa uopće nije teško trčati. Barem meni nije bilo.

Prvenstvo se igra na svega četiri stadiona.

- U Ammanu su super stadioni, ali ostalo je užas. Dva kluba su iz pustinje, dva sata smo se vozili do tamo i to po cestama koje nisu asfaltirane. Kad smo došli vidjeli smo da uopće nema trave. Na terenu su bili čavli. Tamo je gotovo nemoguće pobijediti, u takvim uvjetima ne možete igrati.

Jordan je jako sigurna država, nema kriminala ni razbojstava. 

- Ma kakvi, pod nadzorom Amerikanaca je. Sad je sve, onako, europeizirano, u centru Ammana kao da ste u New Yorku ili Londonu. Žene više ne nose burme, sad idu i na utakmice. Ali je jako skupo. Ja sam radi mišića nakon utakmice znao popiti dva, tri piva i najjeftinije je pet eura. I to ne možete kupiti bilo gdje već imate posebne dućane. Primjerice, obrok u restoranu ne možete pojesti ispod 150 kuna. Jako je skupo - kaže Vručina.

'Ne smijete odbiti jelo'

U klubu je vladalo posebno pravilo, kojeg su se igrači pridržavali.

- Jednom na tjedan bismo išli kod nekog igrača na ručak. E, to da vidite. Sjedite na podu, nema stolica. Ajde, lako za to, ali nema ni pribora za jelo. Jeli smo rižu i janjetinu, pa domaćin prstima zagrabi u zdjelu, izvadi šaku riže i proslijedi vam je na tanjur. I tako s krumpirom, mesom... I onda vi jedete prstima. A najbolja stvar je što ne smijete odbiti! To se smatra uvredom, pa onda morate jesti sve što vam, onako s prstima, stave na tanjur.

Domaći igrači mogu zaraditi 2000 eura na tjedan, dok su stranci plaćeni nekoliko puta više. Ali od stranaca više i zahtijevaju.

- Imao sam sreću pa sam prvu utakmicu zabio gol, pa i drugu, treću. No onda je gazda prodao playmakera i mene je stalo. Četiri kola nisam zabio, oni su bili ludi. Očekivali su da svaku utakmicu zabijem dva gola.