Formula nije prezahtjevna. Sve što trebate je vratiti se malo unazad. Sedamdesetih godina Hajdukom su vladali Tiro Kirigin, Tomislav Ivić i Ante Jurjević. Bile su to zlatne godine Hajduka. Jer dok je taj tercet gospodario, Hajduk je vladao jugoslavenskim nogometom i bio značajan europski čimbenik. Prvog su opisivali kao menadžera ispred svog vremena, drugi je bio jedan od najboljih europskih trenera, a treći je bio politički zaštitnik. I to je to. Jasno kao dan.
Danas, u sve tri ključne funkcije Hajduk nema nikoga. Ili ima nesposobne ljude. Koliko god je Tito Kirigin sposoban menadžer, toliko to Saša Bjelanović nije. Prvi je u klub doveo Holcera, Oblaka, Meškovića, Cukrova, Sliškovića, osvajao prvenstva, igrao četvrtfinale Kupa prvaka, četvrtfinale Kupa kupova... Drugi dovodi igrače s kojima nema ni sadašanjosti, a kamoli budućnosti.
Tomislav Ivić bio je najmoderniji trener svoga vremena, točno je znao što je htio, a od fokusa na utakmicu nije ga mogao odmaknuti ni potres. Ispasti od Maltežana na Poljudu nakon pobjede 2-0 u prvoj utakmici, Iviću nije se moglo dogoditi. Nije mu se moglo dogoditi jer nije uoči utakmica pisao priopćenja i vodio rat s klanovima u klubu. Nije mu se moglo dogoditi jer bi do najsitnijih detalja naučio sve o protivniku. Nije mu se moglo dogoditi jer, eto, nije. Jedina poveznica Ivića i Oreščanina je što su obojica ucrtala Hajduk na kartu Europe. Prvi po uspjesima, potonji po blamaži.
A kad već nema sposobnog menadžera i trenera, Hajduk nema ni onu treću sekvencu, logističku. Za Antu Jurjevića kažu da i kad nije vodio Hajduk bio je siva eminencija, a bio je toliko jak da je uspio rehabilitirati Franu Matošića nakon što je udario nogometaša Crvene zvezde, što je okarakterizirano kao nacionalistički ispad. Današnji Hajduk nema logistiku, predsjednik se kriomice, da nitko ne sazna, sastaje s čelnicima HNS-a, pa se potom ispričava navijačima, uvjeravajući ih da ide sve po planu... A plan je, eto, zapeo već 18. srpnja na nikad nižoj stepenici.
Projekt narodnog Hajduka već u startu je dočekan sa sumnjom kod određenog broja ljudi. Iako, u teoriji, odgovornost, otvorenost i transparentnost, što su temelji projekta, sugeriraju samo dobro. No u praksi to ne izgleda ni odgovorno, a ni otvoreno. Ne izgleda odgovorno jer nakon blamaže nitko ne preuzima odgovornost. Ni Naš Hajduk, ni Oreščanin, a ni igrači. Ne izgleda otvoreno jer se i danas ne zna što se pričalo iza zatvorenih vrata između Bjelanovića i Gojuna i je li netko tražio da se pusti utakmica Hajduka B i Šibenika ili nije.
Ono što je počelo, sad već opjevanom utakmicom na Poljudu protiv Rudeša, u studenom 2017., kad je Hajduk izgubio 3-2, danas je, čini se, završilo. Projekt narodnog kluba dobio je udarac od kojeg će se teško oporaviti. Jer, kako nekome objasniti da je klub na pravom putu, kad je zapeo već na prvom koraku? Kako objasniti da nije konkurentan ni amaterima s Malte?
Jer, ako niste znali, od 94 nenositelja u prvom pretkolu Europske lige, Gzira je na 92. mjestu s koeficijentom 1.025. Ispred nje su, primjerice, Klakskvik, Akademija Pandev, Liepaja, B36 Torshavn, Čikura Sackhere, Ballymena United... Zapravo, lakše je nabrojati tko je ispod nje. Samo dva kluba. Trans Narva s koeficijentom 1.000 i Zeta Golubovci, kao posljednja, s 0.825.
Projekt narodnog kluba krenuo je 2011. Od tada Hajduk je osvojio samo jedan trofej. Kup. Od tada nikad prvenstvo nisu završili bolji od trećeg mjesta. Ove godine završili su četvrti. Hajduk je klub bogate povijesti i velike tradicije, klub koji ima 25.000 članova, no smjer kojim ga vodi Naš Hajduk nije dobar... Hajduk je vratio vjeru u malteški nogomet, a to znači da se negdje gadno zaje...