Ako sada ili jednoga dana budem trener Dinama, mogu garantirati jednu stvar. Nikada niti jedna moja momčad, niti u Austriji, niti u Italiji, niti u Poljskoj, nije napustila teren a da je pritom bila izviždana. Nebitno jesmo li pobjeđivali ili gubili, moje su momčadi uvijek davale sve od sebe na terenu, a to mi je najvažnije. I navijači su to znali prepoznati.
Govorio je tako u intervjuu za Goal Nenad Bjelica u travnju. Da, odbio je tada jednog španjolskog prvoligaša, čekao taj signal, jer puno je puta, kaže, razgovarao s Mamićem i nije bio slobodan. Ovaj je put čekao i dočekao Dinamo.
- Niste spremni nakon tri utakmice za ovakav klub, pritisak i očekivanja. Ja sam se dugo pripremao za tako velik izazov i došao sam u pravom trenutku za mene i za Dinamo - rekao je dan nakon što je postao Dinamova legenda. Jer je prekinuo gotovo pedesetljetno prokletstvo. Tako je to: netko posveti pola života i četiri puta dolazi na klupu pa ne dosegne taj rang, netko uđe među besmrtne nakon 25 utakmica.
A kako je to uspio? Kako je od Dinama napravio momčad, ozbiljnu europsku?
- Gledat ćete drugačiji Dinamo. Ja sam pragmatičan trener, želim rezultat, znam što treba napraviti da momčad tako igra, vjerujem da ću to i napraviti - rekao je kad je došao.
Kao i mnogi. Samo što se rezultati njegova rada vide. I uopće se ne suzdržava biti pragmatičan, pa i kod kuće igrati na rezultat, ne mareći previše za dojam (Astana).
- Svi igrači koje smo doveli vrlo su karakterni, što je vrlo važno za ono što ja želim.
To je još jedan od postulata. A još će tri njegove izjave tako zorno očarati o kakvom je modernom treneru riječ. I zašto je uspio.
- Kad sam došao, rekao sam da ne tražim premije za domaće trofeje ni za ulazak u europsku skupinu, samo za proljeće u Europi!
- Ja igračima ne pričam da im vjerujem, ja im to pokazujem. Želim stvoriti zdravu momčad u kojoj se svatko osjeća dobro, važno.
- Vrlo sam fleksibilan, imam razumijevanja za probleme igrača. Imao sam ja trenere koji nisu pustili igrače da budu uz suprugu koja im je rađala dijete jer su imali - prijateljsku utakmicu! Zato sam ja pustio Theophilea par dana da bude uz suprugu. To su ružne stvari, iz takvih loših primjera možeš nešto naučiti. Svatko mi se može obratiti s privatnim problemom, za to imam razumijevanja, moraš biti čovjek prema njima, onda daju sve od sebe. A nemam razumijevanja ako netko ne daje sve od sebe na treninzima.
Takav je Bjelica od početaka trenerske karijere, koju je započeo kao igrač-trener u Kärntenu 2007., pa u Lustenau, WAC-u, bečkoj Austriji, Speziji, Lechu i sad Dinamu. Popis klubova nije za pasti na dupe, ne čudi kad Bjelica kaže da je ovaj Dinamo najbolja momčad koju je vodio. Ali, ne treba ni zaboraviti da je s Austrijom baš preko Dinama ušao u Ligu prvaka 2013., plavima uskratio 12 milijuna eura, pa u skupini s Atleticom (završio sa 16 bodova), Zenitom (6) i Portom (5) osvojio pet bodova. S momčadi u kojoj su bili Linder, Kaja Rogulj, Hosiner, Suttner, Holland, Kienast... Leovac i Dilaver razbio je moćni Zenit s 4:1, iako su za Ruse igrali Witsel, Fajzulin, Žirjanov, Širokov, Keržakov, Hulk, Lombaerts, Criscito...! A trener je bio današnji Interov strateg Luciano Spalletti.
I tada je govorio da je Dinamo jači od njegove momčadi, ali je oblijepio svlačionicu isječcima iz hrvatskih novina gdje se vidjelo kako dinamovci podcjenjuju Austriju. Motivacija koja je upalila...
Speziju je skoro uveo u Serie A, s Lechom se borio za naslov poljskoga prvaka, dok je s Dinamom jedine trofeje u trenerskoj karijeri - poklonio! Svoju je ljudsku veličinu pokazao kad je medalju i za osvojen naslov prvaka i za kup dao svojim prethodnicima Nikoli Jurčeviću i Mariju Cvitanoviću jer on je vodio samo zadnja dva kola i finale kupa, oni su napravili puno veći dio posla.
S Dinamom ima 76 posto pobjeda (19 pobjeda, pet remija i poraz od Young Boysa), a jedino je još s Lechom imao više od 50 posto - od 78 utakmica pobijedio je u njih 52,56 posto. S Austrijom je imao samo 34,29 posto.
Trenerski ga je od učitelja impresionirao Eric Gerets.
- Ali moram izdvojiti i Luisa Aragonesa, Španjolca koji je bio europski prvak 2008. godine. On mi je bio trener u Betisu i iako nisam puno igrao, oduševio me kao čovjek. Od njega sam naučio kako se trener treba ponašati. Naravno, radio sam i s drugim velikim trenerima, ali nekako mi se najviše dopala filozofija Geretsa, koji me vodio u Kaiserslauternu. On se školovao u Nizozemskoj, što je dodatno utjecalo na njegov stil rada, a koji i ja sada prakticiram na treninzima. Drugim riječima, baziram se na radu s loptom i mislim da je to najbliže njegovom stilu.
Kao igrač Bjelica je četiri godine igrao u matičnom Osijeku, pa četiri u Albaceteu (polufinale kupa), 1996. otišao je u Betis s kojim je igrao u finalu Kupa kralja. Pa ga je put odveo u Las Palmas, opet Betis, da bi se 1999. vratio u Osijek na dvije sezone, a karijeru priveo kraju na njemačkom govornom području: Kaiserslautern, Admira Wacker pa Kärnten u drugoj ligi.
- Osijek me 1992. odlučio prodati. No malo tko zna da sam tijekom ljetnih mjeseci desetak dana bio na probi u velikom Atleticu iz Madrida. Odigrao sam tri, četiri utakmice. Mislim čak i vrlo dobro, no ipak nisam ostao. Vratio sam se u Osijek i onda sam nakon tri mjeseca ipak otišao u Albacete. Nešto kasnije, 1996. godine, kada sam u Primeri zabio 13 golova, zvali su me Real Sociedad, Oviedo, madridski Atletico te Betis, u koji sam na kraju i otišao. Bio je najbrži, a u to vrijeme bio je i četvrti klub u Španjolskoj, iza Barcelone, Reala i Deportiva.
2000. bio je hrvatski nogometaš godine, a s Osijekom je došao do 3. kola Kupa Uefe i šokantnog poraza od praške Slavije, kada su momčad Stanka Mršića minute dijelile od proljeća u Europi. Imao je Osijek 2:0 iz Gradskog vrta, gubio 3:1 u Pragu i onda u nadoknadi vremena gotovo neobjašnjivo primio još dva pogotka. Tada ga je Osijek još jednom prodao, Kaiserslauternu za dva milijuna maraka.
Za reprezentaciju je od 2001. do '04. odigrao devet utakmica bez gola, a Otto Barić vodio ga je na Euro 2004. u Portugal.
Izvan terena, Bjelica je vrlo odmjeren i pristupačan. Dopustio je ulaz u svoj privatni svijet...
- Kad sam u Klagenfurtu, svaki dan trčim 50-60 minuta. Pretrčim osam kilometara u prosjeku. Supruga Senka brine se za sve. Ona se uvijek pobrine za sve selidbe, tako je bilo i ovog puta. I u kuhinji je ona glavna, ja mogu malo pomoći, nisam tako dobar. Kuhao sam si dok sam bio sam u Poljskoj, ali samo neke lakše stvari. Odijeva me supruga, ha, ha. Uz odijelo je tu najčešće bijela košulja. Crno odijelo, bijela košulja, eventualno nekad znam obući svijetloplavu košulju. Najbolje se opuštam uz španjolsku glazbu.
Supruga Senka bila je najbolja prijateljica njegove sestre Snježane, a nakon dvije godine veze vjenčali su se.
- Imam dva sina, Luana (14) koji se rodio u njemačkom Homburgu i Luku (21) koji se rodio u Sevilli. Luan uz hrvatski jezik već govori još tri jezika, Luka ih zna već pet, a ja šest. Uz hrvatski jezik govorim njemački, engleski, talijanski, španjolski i poljski, sad krećem učiti francuski. Imao sam ga u školi, pa da se malo podsjetim.
- Luka je već završio nogometni menadžment, sad je upisao vođenje u vrhunskom sportu. On već ima licenciju za vođenje mlađih uzrasta. Do prošle je godine igrao nogomet, igrao je u trećoj ligi, za Austriju Klagenfurt, a nakon toga je odlučio završiti s igranjem. Jako ga zanima trenerski posao, zna doći i na moje treninge da vidi kako ja radim. Volim tenis, najpoznatiji mi je protivnik baš sin. Nema nikakvog popuštanja, ne volim izgubiti ni na treningu, kamoli na tenisu od sina. Ja pobjeđujem!
Uz tenis, Nenad je u igračkim danima volio kartati.
- Dok sam bio igrač u Hrvatskoj, bela mi je bila jako draga. Samo sam to igrao. Sad više ne kartam, puno čitam u posljednje vrijeme. Najviše čitam knjige o sportu, o kolegama, sportašima. O tome kako biti još bolji u svojem poslu. To su mi omiljena štiva. Uživam kad odemo na ručak, u šetnju ili negdje u prirodu. Imamo i psa, labradora iz Italije. Zove se Rocky Balboa. Ima talijansko ime jer smo ga kupili dok sam bio trener Spezije.
Jedan od najboljih prijatelja iz djetinjstva mu je legenda Dinama Igor Cvitanović.
- Cvita i ja smo skupa odrasli, skupa smo išli na treninge. Njegov pokojni otac me obožavao jer sam ja Igoru često asistirao za golove. Ništa nisam trebao raditi, samo mu gurnuti loptu, a onda on to riješi. Uh, kako je samo bio brz... Skupa smo igrali i košarku i mali nogomet. Kad smo bili skupa u momčadi, nikad nismo gubili.
To odrastanje bilo je obilježeno ratom.
- U vrijeme rata igrao sam za Osijek. Grad je bio žestoko bombardiran, morali smo utakmice igrati u gostima, a ponekad nismo mogli izaći iz podruma. Često su nas autobusima dovozili na treninge jer nismo smjeli na ulice. Nije bilo ugodno, za mene je to bilo neshvatljivo. Nikada nisam razumio rat. Dvadeset godina poslije i dalje osjećam da je bio nepotreban, da nikome nije ništa donio, to krvoproliće nikada nisam shvaćao.
- Sjećam se tih dana s nelagodom. Imao sam prijatelja koji su poginuli, neki su i ostali invalidi. No ni u jednom trenutku nisam pomislio napustiti svoj grad. Istina, nas nogometaše su malo i štedjeli, klub je išao na utakmice u mjesta u kojima nije bilo stradavanja, ali svaki povratak u Osijek donosio je strepnju i neizvjesnost, pomisao tko je stradao.
Kao dječak samo je maštao o nastupu za seniorsku momčad Osijeka.
- I meni je kao dječaku jedina želja bila igrati nogomet, a maštao sam o nastupu za seniorsku momčad Osijeka. Zbilja nikad nisam pomislio da želim biti vatrogasac, policajac, odvjetnik ili liječnik, već samo nogometaš. I kada sam završio srednju ekonomsku školu, nisam pomišljao upisati se na fakultet, već samo kako doći do željenog dresa.
- Meni će u srcu uvijek biti samo Osijek. Jedan dan nikada neću zaboraviti; imao sam 14-15 godina, a vani je bio snijeg do koljena. Osijek je igrao utakmicu protiv Slobode iz Tuzle, a na tribinama je valjda bilo sedam ljudi. I ja među njima. Tamo sam se smrzavao i zamišljao kako ću jednog dana zaigrati za Osijek. To je moja najveća ljubav, tako će biti zauvijek.
Taj mu se san ostvario, a i te kako ima vremena da završi i na trenerskoj klupi omiljenoga kluba.
- U trenerskom poslu nikad ne znaš gdje možeš završiti. Tko zna, možda me put odvede u Njemačku ili Španjolsku...
A možda i u Osijek. Ma iz ove perspektive usuđujemo se reći da će jednoga dana završiti i kao izbornik Hrvatske!