Igor Bišćan (44) novi je Dinamov trener, a gostujući u Podcast inkubatoru dotaknuo je nedavno brojne teme. Izdvojili smo neke...
POGLEDAJTE VIDEO:
Propali talenti mogu podići tužbu protiv trenera i kluba
- Kad imam dvojbu između dva igrača, izabrao sam onoga za kojeg sam procijenio da će jednog dana biti u A reprezentaciji, iako u tom trenutku možda nije bio bolji ili nije u boljoj formi. Na taj način smo ih i spremali, da lakše funkcioniraju kad dođu do A reprezentacije, na taj nivo. Često pričamo kako neki dečki nisu ostvarili potencijal i to se svaljuje na njih, kao 'nema glavu, roditelji su ovakvi, onakvi...', a mogli su uspjeti. Bilo je i u mojoj generaciji talentiranijih dečki od mene. I takvi igrači mogu podnijeti tužbu protiv svih onih koji su ih vodili! Dobiješ na stol, u akademiji ili nogometnoj školi, talent i tamo ga trebaš usavršiti. Ako on, nakon što je 10, 12 ili 14 godina u akademiji, nije usavršio osnovne stvari koje mu trebaju, tko je kriv? Onaj tko ga je podučavao! Mogu prihvatiti da je netko sa 16 ili 18 godina nedokaziv, zaigran, u pubertetu ili pod utjecajem okoline pa je teško s njim raditi, ali dijete s 10, 8 ili 6 godina nema taj problem. A tada se uče automatizmi i razvija se mentalitet i karakter, pa poslije ne bi imao problem da se ne zalaže dovoljno, da je sebičan, da ne igra defanzivu... I onda ako ne uspije ostvariti svoj potencijal, to se stavlja njemu na teret, a treneri u akademiji trebali su to riješiti ranije, dok dijete prihvaća sve sugestije. Mi u selekcijama do 18, čak i 21 godine imamo problem jer ti talenti nisu gotovi proizvodi, a morali bi biti jer su već seniori. I dok krivnju svaljujemo na njih, to je problem. Za jednog od deset možeš reći "takav je, ne možeš s njim", ali kod nas jedan od deset prođe. Ponavljam, ako ekstra talent dođe u seniore pa se o njemu govori "neće igrati obranu" i slično, što si radio s njim sve te godine? Mogao si utjecati na to, a nisi znao ili nisi htio ili nisi dobro procijenio, ali svakako je veća odgovornost na onima koji su ga trenirali nego na njemu.
Ismijavali su igrače koji su dodatno radili
- Nije da tek odlaskom u inozemstvo igrači upoznaju profesionalizam, ali nađu se u ozbiljnijoj konkurenciji i okruženje te tjera da se prilagodiš ili te nema. Problem je u posvećenosti, razmišljanju. Kod nas su se, u moje igračko vrijeme, onome koji je dodatno radio, jer mu je stalo da uspije, pomalo i ismijavali. Danas je dosta drugačije, ali još imamo puno prostora za napredak u mentalitetu i pristupu. Radije ćemo ići linijom manjeg otpora i tražiti alibi nego poći od sebe i reći "ovo ne valja". Ne možeš se profesionalno baviti sportom, a izgledati kao rekreativac, ne biti posvećen, fokusiran...
Prosječni navijač u Engleskoj razumije više od hrvatskog
- Zašto nema Hrvata u Engleskoj? Imamo igrača koji imaju kvalitetu za Premier ligu, ali ona se pretvorila u nogometni NBA. Nije pitanje novca nego količine dobrih igrača, ondje i najlošiji klubovi mogu kupiti igrače. Bilo bi dobro da ih imamo više, to je najviši nivo. Za kompletne igrače. I TV je pridonijela tom skoku Premier lige, prosječni konzument nogometa u Engleskoj više zna od onog u Hrvatskoj pa onda i bolje procijeni što valja, a što ne. Stručni sukomentatori su im jako kvalitetni, pa i ja nekad nešto naučim od njih! Puno su plaćeni, dosta kritični, ne uvijaju u celofan...
U Liverpoolu su treneri vikali na nas
- Dođeš iz komfornog života, jer u Dinamu sam imao sve, u surovi profesionalizam, gdje je svaka utakmica zaista novo dokazivanje, na svakom treningu moraš ići maksimalno, a kamoli u utakmici. Publika, mediji, klub očekuju od tebe maksimum, a uvjeti su takvi da imaš sve što poželiš. Ali nema skrivanja, nakon svake utakmice se podvlači crta. U Liverpoolu ti se dosta izravno daje do znanja. Ako si loš, nema tu ublažavanja kritike, kažu ti izravno i to te očvrsne. Da, i zgadi ti se malo, ali je pošteno. Sjećam se jednom, nedugo nakon što sam došao, imao sam kartone i poslali su me da igram za drugu momčad protiv Evertona. Bilo je nas pet-šest iz prve momčadi, vodio nas je Houlierov pomoćnik i loše smo igrali. Bila je nekakva tvrda utakmica, čak smo, mislim, i pobijedili. I mi nakon utakmice u svlačionici, odjednom ulaze svi! I glavni trener i pomoćni trener i još neki ljudi iz kluba te krene deračina! Izravno prema nama, posebno starijim igračima, ali shvatiš da to ide i tebe. "Hoće li vas biti sram doći po plaću prvoga u mjesecu? Ovo nije dobro za klub, sramota!" Šokiraš se. Nema tu vrijeđanja na osobnoj razini, ne prelaze granicu, ali ti daju do znanja da moraš promijeniti razmišljanje i ozbiljnije shvaćati ulogu i odgovornost. Često se to događalo ako bi došla neka kriza rezultata. Znate, u Liverpoolu stoji izreka 'Prava momčad ne gubi dvije utakmice za redom'. Ja pogledam raspored, a ono Arsenal vani pa Leicester vani pa Liga prvaka pa Manchester United i Chelsea..., gdje nećeš izgubiti dvije za redom?! Kad pogledam na kraju sezone i doista ni jednom nismo izgubili dvije u nizu!
Ako igrač tjedan dana trenira loše, kriv je trener
- Ondje sam naučio da svaku priliku treba iskoristiti jer nećeš imati popravni. Čim si na jednom treningu lošiji, dođe ti trener i odmah kaže ovo nije dovoljno dobro. Kod nas se to nikad ne dogodi. Nego uoči utakmice trener izjavi "Neću staviti tog igrača jer tjedan dana nije trenirao dobro". A ja ga pitam kako si dopustio da tjedan dana ne trenira dobro!? Ti si kriv više nego on! To je obično dobar igrač, koji se malo umislio, pa ga trener, da ne uđe u konflikt, pusti dva, tri dana ili ga čak namjerno pusti i dulje da lošije trenira pa ga stavi sa strane, da pokaže autoritet. Ali ja uvijek pitam zašto si dopustio da lošije trenira, to gledaju i drugi igrači. U Liverpoolu sam naučio da nema toga. Nakon prvog lošijeg treninga te pita imaš li kakvih problema, ako imaš neko logično objašnjenje, imaš pravo na to. Ali ako nemaš, pa ni na idućem treningu nisi dobar, na treći ne moraš ni doći. Apsolutno mi je prihvatljivo objašnjenje ako igrač ima nekih privatnih problema ili uobičajenih situacija poput nekih s djecom. Ja im čak kažem da u tri do šest mjeseci imaju pravo jedan trening propustiti i bez objašnjenja, ako nije dan uoči utakmice. Jer nekad su osjetljive stvari o kojima ne želiš razgovarati. Naravno, kad je riječ o igračima s kroničnim ozljedama, drugačije je. Mi nismo imali nekoga tko bi došao samo na utakmice, a da nije trenirao, ali znam iz tog vremena da je bilo takvih. Paul Ince, recimo, uopće nije izlazio na zagrijavanje prije utakmice nego je bio u toploj kadi. I pet minuta prije utakmice, kad bi mu se suigrači vratili sa zagrijavanja, izašao bi iz kade, stavio kapetansku traku i rekao "Come on, boys!".
U Rudešu su jače trenirali nego u Rijeci
- Treba biti fleksibilan, čak i odustati od nekih svojih uvjerenja ako vidiš da ne ide. Rudeš je niži nivo, sve će napraviti da ispoštuju sve, imaju želju za dokazivanjem, nisu sigurni jesu li u stanju uopće igrati na toj razini i treba im pomoći. Zato su oni radili s više opterećenja i intenziteta nego igrači Rijeke. U Sloveniji nema takvih problema jer im je takav mentalitet da će napraviti sve što im kažeš, naučili su da je autoritet nadređenog dovoljan. Iako ima ondje i naših igrača i iz ostalih država s ovih prostora, ali nema problema. Kad grupa osjeti da to što tražiš ima smisla i da nisi pretvrd, prihvate.
U 'svom' Dinamu želim vrijednosti koje ima Liverpool
- El Hadji Diouf je brzo morao otići, nije se mogao uklopiti. Bio je jak individualac i nije mu se dalo shvatiti da nema osobnog isticanja nego svi moraju biti u službi kluba. Liverpool ima dosta pravih legendi kluba, koje dnevno dolaze u klupski kamp i oko kluba su te su primjer svojim ponašanjem i djelovanjem. I svi, koliko god su napravili za klub, i dalje cijene i poštuju sve u klubu, svjesni da bez tog temelja ne bi ni oni bili uspješni. Ta vrijednost će trajati zauvijek. I kad razmišljam o 'svom' Dinamu, razmišljam može li se to postići u realnim okvirima kod nas. Jedan klub može egzistirati u svom svemiru, ali ovo je dugotrajna filozofija, da barem teži tome.
Da se igra na Sjevernom polu, Liverpool bi imao najviše navijača! To je sekta
- Rijetko su oko Liverpoola bili skandali, zakulisne igre, nepoštenje, ljudi vjeruju da oni koji vode klub rade najbolje, najpoštenije i da im je uvijek klub na prvome mjestu. Zato ga toliko slijepo vole i ima možda najveću podršku na svijetu. To je tolika ljubav da prerasta u sektu. U Hrvatskoj je najveći klub navijača nekog stranog kluba upravo Liverpoola, znam da je u Rumunjskoj isto, znaju da klub nikad nije iznevjerio tu pripadnost. Imam ludih priča, nema gdje nisam bio da mi nisu prišli navijači Liverpoola! I to odrasli ljudi. Dođe, pokaže tetovažu grba kluba i samo kaže "Hvala ti za 2005." I ode, ne želi smetati. Ma da finale Lige prvaka organiziraju u svemiru, nema šanse da bude više protivničkih navijača od Liverpoolovih. I u Parizu na zadnjem finalu bilo ih je više, radili su probleme, htjeli su na silu ući pa je bio odgođen početak. Stavi turnir na Sjeverni pol i da vidimo čijih će navijača doći najviše. Siguran sam Liverpoolovih. A onda su blizu Turci, jer ima ih i ludi su, a onda Manchester United, možda Glasgow Rangers...
Nisam se družio sa suigračima nego sam bježao u Zagreb
- U svlačionici Englezi su se družili međusobno, Gerrard, Owen, Carragher, Murphy... odrasli su skupa, u reprezentaciji su igrali skupa i stvorili su snažan odnos. Ja sam jedini bio sam. Bila su trojica Čeha, tri-četiri Nijemca, nekoliko Afrikanaca... Tako da se nisam previše družio izvan terena. Malo više s Dudekom jer smo ih sličnog podneblja, sve drugo bio je čisti profesionalizam, nije bilo druženja izvan terena. Često se igra pa i nemaš vremena razmišljati o tome, a svaku priliku koristio sam da odem kući u Zagreb. Nekad sam i pretjerivao u tome, ali falilo mi je.
Benitez nije bio iskren
- Osvojili smo 2001. pet trofeja (Kup Uefe, FA kup, Liga kup, te na početku nove sezone Uefin superkup i engleski superkup, nap. a.) i igrali smo finala jedan za drugim. Houlier nas je jednom neformalno pitao što bismo više htjeli osvojiti i svi engleski igrači rekli su FA kup, a mi, stranci, Kup Uefe. Rafa Benitez dosta loše komunicira s igračima, jako malo. Mislio sam da je to samo sa mnom, ali kad sam otišao, shvatio sam da nije komunicirao ni s glavnim igračima Gerrardom, Hyppiom, Carragherom..., što je nužno ako gradiš odnos. Nikad nisi znao je li zadovoljan, je li bilo dobro, solidno... Jedino ako te nije stavio u momčad za iduću utakmicu znao si da si bio loš. Puno smo radili na taktici, detaljima kod prekida, pozicija, strategije... Ali nije bio iskren u komunikaciji.
Poželio bih voditi Bišćana igrača
- Bi li Bišćan trener dobro hendlao Bišćana igrača? Ne bi imao problema! Malo bi trebao razumjeti dob igrača i neki moment, ali prema posvećenosti, motiviranosti, predanosti, željom za dokazivanjem... poželio bih takvog igrača.
Izmišljali su razloge da me ne zovu u reprezentaciju, ali ne odobravam svoj postupak
- Reprezentacija? Bio sam tvrdoglav kao igrač u nekim situacijama. Postalo mi je jasno da imam imidž problematičnog tipa, krenulo je kad sam odlučio da mi nema smisla pojaviti se u novinama kad to netko drugi poželi i tad su proradile taštine. Nisam se opterećivao. Samo sam s jednim trenerom imao ozbiljnijih problema. Neki put sam burno reagirao, kad bih osjetio da nemam isti ili pošten tretman. Otto Barić došao je na kraju cijele priče, koja je počela puno ranije. Imao sam osjećaj da moj tretman nije ni blizu kakav bi trebao biti u reprezentaciji, tko god je vodio. Nije bilo pošteno da igrač Liverpoola ne može dobiti šansu. I onda su imali smiješna objašnjenja, da ne kažem grublju riječ. Morali su izmisliti razlog, a kako jednu sezonu doista nisam bio standradan, malo sam igrao, rekli su da ne zovu igrače koji nisu standardni u klubu. OK, ja pogledam popis, a na njemu tri igrača koja uopće nemaju klub! Dok su ispred mene, na mojoj poziciji, Gerrard, Hyppia, Hamman, kasnije Alonso... Tada doista nisam bio dovoljno dobar da igram standardno u Liverpoolu. Ali nakon nekog vremena shvatiš da je problem bio u odnosima ljudi s kojima nemaš veze i da nisu gledali kroz prizmu nogometa nego njihovih taština, a ja sam platio cijenu. Zaslužio sam puno više nastupa za reprezentaciju od 15, koliko sam ih, mislim, imao. Zadnju sam utakmicu za Hrvatsku odigrao s 22-23 godine. Istina, reagirao sam kako ne bih sad, kao trener, savjetovao igraču da reagira, ali kad bi ljudi znali pozadinu, lakše bi se opravdao moj postupak. Iako ga ne odobravam, niti ću ikad. To je dio mog mentaliteta pa negdje donese, negdje odnese. Danas se to ne bi moglo dogoditi, poštenije su stvari, i mediji i javnost su drugačiji.
Zvali su me engleski klubovi, a otišao sam u Panathinaikos. Pogriješio sam
- Otišao sam 2005. Isticao mi je ugovor i sredinom sezone Benitez mi je ponudio novi, no htio sam malo vremena, nisam bio siguran koji ću status imati, htio sam biti siguran starter, pa sam mu rekao da bih pričekao. Dvaput je pokušao razgovarati sa mnom i ja sam dvaput rekao da bih pričekao. Po igrama sam zaslužio novi ugovor, ali nikad mi ga više nije ponudio. Samo me na kraju sezone pozvao da mi zahvali na doprinosu te sezone. Imao sam dosta ponuda iz manjih engleskih klubova, dosta manjih nego što je Liverpool, pa sam procijenio da mi nije poželjna opcija. Sad vidim da sam pogriješio, Premier liga je ipak Premier liga i treba tamo ostati dok god možeš. Nije mi toliko žao što nisam prihvatio Benitezov ugovor jer da me stvarno htio, dao bi mi ga i na kraju sezone. Otišao sam u Panathinaikos, i Velimir Zajec imao je utjecaj na tu moju odluku. A i nisam imao previše opcija jer uzeo sam predugu pauzu toga ljeta. Ozbiljan klub iz Italije, koji je tada bio u krizi, me zvao, no djelovalo mi je nestabilno. Zvali su me i neki solidni klubovi iz Francuske i u tom čekanju zaključio sam da je Panathinaikos najbolji izbor. Dao mi je najbolje uvjete. Šok mi je bila promjena, posve je drugačiji pristup, način razmišljanja, klub koji bi mogao biti jako velik, ali nisu postavljene stvari na svoje mjesto, nema jasnog reda, neophodnog da bude ozbiljan na tom nivou. Gazda je bio fenomenalan lik, ali nije mu to bilo toliko bitno kao vlasniku Olympiakosa. Grci su nekako lijeni, nezainteresirani, strani treneri su se trudili to promijeniti i nisu mogli. Ima gomila sportskih novina, koje trećinu sadržaja popunjavaju Olympiakosom, trećinu Panathinaikosom i trećinu svima ostalima. To treba napuniti i većina medija ima nekog u klubu tako da je svaka riječ koju smo rekli u četiri zida, u svlačionici, idući dan bila u novinama. To je katastrofa, pokazatelj koliko je klub na klimavim nogama. Svlačionica je sveto mjesto, sve što se u njoj događa treba ostati u četiri zida, a tamo je bilo obratno. Trener Malezzani nas je jednom okupio sve u svlačionici i pokušao utjecati da se to više ne događa, prijetio da će, ako se ponovi, otkriti tko je kriv... Idući dan sve je to u novinama izašlo, od riječi do riječi! I stalno je neka nervoza, navijači te hoće linčovati jer si izgubio pa dva dana kasnije ludo slavlje jer si dobio Olympiakos, pa spavaš na autocesti jer te čekaju i ne smiješ ući u grad jer si izgubio... A Atena je savršena za život, nekad nemaš osjećaj da si ondje došao zbog posla, što nije dobro...
Dinamo je radio ustupke i zato je imao nemoguće jake igrače, ali nikad momčad
- U Dinamu sam u prvom mandatu živio san, kao dječak iz Zagreba. I nije mi se išlo, teška srca sam otišao u Liverpool jer ne možeš tražiti puno više od života od onoga što sam imao u Dinamu. Pazi, ljudi su mrzili ime Croatia, a i dalje je stadion bio krcat, imali smo status nedodirljivih što se tiče života, klub je na ozbiljnom nivou, uvjeti odlični, i mi smo to vratili igrom i rezultatima. Dok sam u drugom mandatu u Dinamu došao s velikim očekivanjima jer postavljaš standarde po sebi i očekuješ od drugih isti pristup, odnos, poštenje, pa je teže prihvatiti kad vidiš da je sve ostalo na sličnom nivou kao nekad i da to nije taj osjećaj. Trudiš se dati najbolje, ali nismo ni blizu imali rezultate za koje smo bili sposobni. Neke stvari nisu štimale. Nemoguće da je Dinamo, uz svu dominaciju u hrvatskoj ligi i mogućnost dovođenja ozbiljnih igrača, tek sad prezimio u Europi. Nedostajao je godinama taj mentalitet, zadovoljili bismo se sudjelovanjem, nije bilo rada, odnosa, ponašanja, koji je nužan. Radili su se razni ustupci, koji nisu dopuštali da ispunimo taj potencijal. Dinamo je imao nemoguće jakih igrača, ali momčad nikad. Do Vahe to nije bilo posloženo, tek tad se učinilo da se ozbiljna priča slaže. Do tad je bilo bez jasne vizije i neophodno čvrste, a poštene ruke. Vahin je Dinamo imao šansu za europsko proljeće, osjetili smo da PAOK nije bolja momčad, ali na toj ključnoj utakmici bilo je hladno, što je utjecalo i na podlogu, a Grci su se kvalitetno branili. Nedostajalo nam je kvalitete da probijemo blok. Ja sam se vodio za tim da sam jako dobro plaćen pa moram maksimalno odraditi svoj posao, ali i pomoći mlađima da što prije dođu do te razine. To ne piše u ugovoru, ali ide tako, da shvate nešto ne za dvije godine nego malo prije. U toj dobi si već polutrener, možeš puno napraviti u svlačionici, koja je mlada.
Ni u jednom zanimanju na svijetu nije konkurencija kao u nogometu
- Kažu da su nogometaši previše plaćeni, arogantni, umišljeni..., a svi su htjeli biti nogometaši! I velika većina dječaka krene na nogomet pa vremenom otpadaju te oni koji talentom ne mogu to pratiti, idu u druge sportove. A najbolji ostaju i taj filter prolaze bezbroj pita, od najboljeg u zgradi, pa školi, kvartu, dijelu grada... dok ne dođu do Dinama pa dalje. Nesvjesno to prolaziš. I onda Haaland ili Mbappe zarađuju 100 milijuna pa ljudi kažu perverzne cifre. A u tom procesu svi zarađuju, imaju interes u tome i svi smo hteli biti Haaland ili Modrić. Nađite zanimanje u kojem postoji tolika konkurencija! Informatika? Ma ni blizu, ne može se uspoređivati gledajući cijeli svijet. Možda jer nemaju mogućnost biti nogometaši pa će završiti na tim igricama. Haaland i Mbappe su još i malo plaćeni! Ako uzmeš u obzir koliko je generirao bogatsva u odnosu na to koliko je dobio. Koliko puta čuješ da je neki vrhunski sportaš rekao da je počeo s nogometom pa prestao? Samo košarkaši nisu, zbog tjelesnih proporcija. Ali Usik, Federer, Nadal... rekli su da nisu bili dobri nogometaši pa su prešli u drugi sport i postali najbolji na svijetu. Suprotan primjer ne postoji. Da je Haaland, recimo, počeo trenirati rukomet, pa tko bi ga zaustavio?! Ili da se Mbappe bavi atletikom. Ej, pa i ovako je najbrži! Zato je Messi najbolji sportaš na svijetu, jer ima najveću konkurenciju. Atletika kraljica sportova? Ma... To je netko tako nazvao davno, ali uz sav respekt tim sportovima, tu nema talenta. Kao i u biciklizmu. Zna se koliko si unio, koliko si potrošio, imaš tri moguće odluke koje možeš donijeti i sve je mehaničko. Zato u tim sportovima ima toliko dopinga.
Prema Ljubičiću nisam bio pošten
- Ispostavilo se da nisam pogriješio kad za playoff protiv Danske nisam pozvao Marina Ljubičića jer su napadači koje sam pozvao dali doprinos. Ali je li zaslužio poziv... Svojim učinkom i igrama jest, no imao je peh da su i drugi imali razloge zbog kojih sam ih pozvao, igrali su dobro. Ne kažem da sam bio 100 posto pošten prema njemu, ali imao sam razloge i pokazalo se ispravnim. Zvat ću ga ako ovako nastavi, nema problema. To će im se događati u karijeri. Što bi rekao pokojni Đalma Marković: 'Šuti, jedi govna i igraj dalje i nek' ti to bude motivacija da budeš tu gdje želiš biti'. Fenomenalan potez bio mu je odlazak u Austriju, tako će vidjeti koliko vrijedi. Ovi koji čekaju i odugovlače ne rade dobro, bolje je i spustiti se nivo pa igrati nego čekati neku komfornu zonu.
Prvi mi je novac dao Bobanov otac
- Samobor mi je bio prvi kontakt s prvoligaškim nogometom. Bio sam malo uplašen, pitao sam se mogu li biti dobar. Ondje sam zaradio prvi novac, gazda je bio Marinko Boban, Zvonin otac, i tim novcem kupio sam si prvi auto.
Gerrard je u autobiografiji 'zaboravio' napisati kako je on zeznuo...
- Steven Gerrard je u autbiografiji napisao "... da ona budala nije dobila crveni karton..." Nije rekao 'budala', tako oni komuniciraju. Istina, dobio sam crveni karton, spašavao sam neku loptu, no i dalje smo bili u igri. Ali nije rekao da je on kod gola kojim su nas izbacili pustio igrača. To naravno nije rekao u knjizi. Gerard je bio OK, nismo puno razgovarali, ali cijenili su ga svi i bio je klasa iznad svih nas.
Henry je bježao od duela, a najteže je bilo čuvati Drogbu
- Teško je bilo čuvati Shearera, iako nije previše visok, jak je na lopti, gradi se dobro, čvrst je, prljav, grub, ne boji se ničega. No najteže mi je bilo čuvati Drogbu. Osjećao sam se najnemoćnije. A čuvao sam Henryja, Eto'oa, protiv njih si u problemu na većem prostoru jer su brzi i kretali su se, ali Drogba te mogao izdominirati i u sprintu, i u duelu, skoku, i još je bio premazan, znao je iznuditi prekršaj, karton... Sam je nosio Chelsea. Herny te pretrči, istina, ali nekad je izvan utakmice, u nekim fazama utakmice stao bi lijevo i ne bi tražio loptu, a ako si grublji, elegantno je izbjegavao kontakte, čekao je čiste situacije. Dok je Drogba bio prisutan uvijek, na skoku, uklizavao je, šprintao... Baš zvijer! Owena sam doživljavao kao dragog dečkića, zgodan, nježan, dobar, ali na terenu je bio suprotnost. Najeksplozivniji je igrač kojeg sam vidio, zbog toga je imao toliko ozljeda. Kad smo dan prije utakmice na treningu radili sprinteve na 50 ili na 15 metara, nevjerojatna eksplozija. Nismo se družili izvan terena. Kad smo, recimo, igrali protiv Arsenala i gledam Sola Campbella i mislim kako će Owen protiv njega, a Heskey mi kaže da se Sol njega boji! 'Vidjet ćeš, bježat će od njega'. I stvarno, na utakmici se povlačio, bježao od njega. A kako je u duele ulazio, uklizavanja u golmana, kad je 50:50 igrači obično preskaču loptu, ali Owen ide. Šteta da je imao toliko ozljeda. Mi smo bili jedna radna momčad, plus Gerrard, koji je radio razliku. Chelsea je bio strašno jak, ali nismo im ležali. Na onoj utakmici u Ligi prvaka kažu da je to bila najbolja atmosfera ikad na Anfieldu. Benitez je bio pragmatičan kao što je Mourinho, a imali smo domaći teren kakav oni nikad nisu imali.
Klečanje za neku poruku nije loše
- Ne znam je li mlada reprezentacija klečala na utakmici protiv Engleza, ako jest, to nije bila moja odluka ni direktiva. Ako se trebala poslati poruka da se nešto promijeni... Ne znam što je loše u tome.
Na poluvremenu finala je bio kaos, Rafa je igrača izvlačio iz tuša da ide igrati
- Na poluvremenu finala Lige prvaka 2005., kad je Milan vodio 3-0, atmosfera je bila čudna. Činilo se da će biti i više od 3-0, Milan je igrao fenomenalno, ništa nije ukazivalo na preokret. Trener je htio Traorea izvaditi pa je Finnan rekao da ne može više, a Traore se već tuširao pa ga je trener vraćao... Dosta je konfuzije bilo i finale se pretvaralo u noćnu moru. A na stadionu 70 posto ljudi navija za Liverpool. Poruka u poluvremenu je bila "Ajmo barem spasiti ponosa koliko se može. Ako primimo gol, sve će otići k vragu, idemo mi prvi zabiti pa vidjeti što će biti". Milan je baš bio dobar, te sezone bio je najjači u Europi, a Kaka najimpresivniji, baš nam je radio probleme. Da, i Crespo, Ševčenko, ali Kaku je bilo najteže čuvati kad je dolazio iz drugog plana i bio je tada u top formi. Dvije godine kasnije Liverpool je igrao bolje i bio je bolji u finalu nego 2005., ali Inzaghi je to riješio. U finalu nisam igrao, to su trenerske odluke. Nekad je teško prihvatiti i shvatiti, bilo mi je teško, dan-dva prije utakmice sam shvatio da me nema, ali prevelika je utakmica i sve oko nje da bi mogao osjećati frustraciju, sretan si da si tu, nadaš se nekoj minuti, ali kad je krenulo da treba stizati rezultat... Nisam bio pretjerano ljutit. A da su penali lutrija, nema veće gluposti! Nek' mi netko kaže što je tu lutrija! Nema nikakve sreće, ako dovoljno vježbaš da dovoljno dobro pukneš, zabit ćeš.
Domaćinsko suđenje za velike postoji i uvijek će ga biti
- Manji i veći nemaju jednak tretman kod sudaca, svugdje je tako. Vani možda ne u toj mjeri, ali opet, Bracelona i Real, recimo, uvijek imaju bolji status, što je normalno, suci su ljudi i nije isto suditi velikom klubu na njegovom stadionu, uz reakcije publike, igrača, nije jednostavno ostati potpuno u kotroli. To se i prihvati, bio sam u manjim klubovima i moraš uzeti u obzir i sudački poguranac ako hoćeš pobijediti većeg. Da, postoji domaćinsko suđenje, to je tako i uvijek će biti. Važno je da nema namjere.
Naši navijači na engleskim stadionima bili bi spektakl
- U Engleskoj je atmosfera specifična jer su stadioni specifični. Ja sam govorio i dok sam bio tamo: 'Stavi naše navijače na takve akustične stadione i vidjet ćeš što je atmosfera'. I sad su BBB u Londonu to dokazali. Grci, Turci i navijači s ovih prostora su najvatreniji, jedino bih im dodao Celticove. Na akustičnim stadionima kao što su u Engleskoj, to bi bilo kao kad su rukometaši Zagreba igrali u Ledenoj dvorani. Ne čuješ suce, ništa. I jednom sam bio u Ciboninoj dvorani na utakmici Futsal Dinama i baš svi u dvorani navijaju, to nisam nikad doživio. Valjda ćemo imati sreću da doživimo i mi novi stadion. HNL-u bi za kvalitetu dao 6, za napetost takđer, suđenjem nitko ne bi smio biti zadovoljan, ali treba pričati o tome i pomoći nekako tim ljudima, ne biti isključivo kritični i nametati im krivnju nego uzeti u obzir da možda nitko s tim ljudima nije radio i ukazao im te stvari. Navijanje u HNL-u je OK - rekao je Bišćan za Podcast inkubator.