Navijač Hajduka, kako sam reče, Torcidaš, s užitkom mi reče da kod njih u Splitu nema - OK, sad ga malo lektoriram - zafrkancije. Igrači znaju da samo malo treba, i odoše prozori.
Na to mu rekoh da je to dobro za Dinamo. Kako dobro za Dinamo? Pa, fino. Zamisli igrača koji sto tisuća eura može dobiti u klubu čiji navijači ne buše gume i ne razbijaju prozore, od čijih se navijača igrači ne moraju svako malo skrivati u kućnom pritvoru, a istu lovu može dobiti i u Hajduku.
Koji klub bi ti izabrao? I tad mu rekoh, jedna od ključnih razlika Dinama i Hajduka je što, kakav god Mamić bio, sasvim dovoljno ljudi želi, žudi igrati za Dinamo, dok je previše njih u Hajduku samo zato što bolji klub ne mogu dobiti. Nema im druge nego igrati za Hajduk.
Naravno, on je govorio da je Torcida najbolja na svijetu, da takve navijače na cijelom svijetu ima samo Hajduk. A ja sam svoju tezu branio govoreći da je, ako je uređenje orijentalna despocija, bolje imati jednog jedinog despota koji ti danas daruje sat vrijedan sto tisuća eura, a sutra ti može uništiti karijeru, nego dvadesetak tisuća orijentalnih despota od kojih ti ni jedan ne može pokloniti automobil, a povremeno ti je svaki prijetnja na Rivi ili gdje te već zatekne.
Dobro smo se nasmijali Torcidaš i ja. Ako ti je Mamić za vratom, a Kranjčar si, sakriješ se u Hajduk. Kamo da se sakriješ ako ti je za vratom Torcida? Pitam čovjeka.
Eto, ti igraš za Hajduk. I krenulo te je. Nose te na rukama. Netko za tebe ponudi pet milijuna eura. Misliš si, još samo pola sezone, tri poteza za klub i gol ili dva za reprezentaciju, možda bih se mogao prodati za petnaest. Gdje je lakše čekati? Je li lakše riskirati u Dinamu, gdje hiroviti gazda radi sve što je u njegovoj moći da ti nabije cijenu, ili u Hajduku, gdje nakon nekoliko poraza imaš dvadeset tisuća ljudi koji te vole najviše na svijetu, ali ih se moraš bojati?
Hajdukovci, prije nego što bacite prvi komentar ispod teksta, sjetite se da me je Šuker pitao zašto mi je Hajduk tako drag. Ide Božić. Dobro vrijeme za onu o trunu i brvnu.