Protiv Švedske naši su nogometaši igrali kao da su se cijelu noć i pola dana prije utakmice seksali, a malo i popili. Nisam pobornik ni euforije ni očajavanja nakon prijateljskih utakmica, ali “ono” u srijedu zaziva očajničke poteze. Zovite bioenergetičara Denisa Bušelića.

Falio je samo Ćiro, da kaže kako mijenja hotel jer su u prošlome cvale “neke aktivnosti”, koje u novom hotelu neće biti moguće… Moj najdraži penzić reče da bi im za kaznu trebalo narediti da nekoliko treninga odrade krpenjačom, loptom njegova djetinjstva, a ne bi bilo loše ni da igraju bosi. U srijedu su igrali očajno, i mislim da bi opet trebalo zamoliti “onog što je bijo s energijom” da pomogne. Jer, da, hvala Dubravku Matakoviću, “bilo je to onomad kad su bili kod onog što je bijo s energijom”, Denisa Bušelića, i igrali su sjajno. 

Možda im je taj čovjek stvarno pomogao, možda je vjerovati u to jednako bedasto kao i vjerovati da mislima možeš kockice okretati da padnu na broj koji ti paše, ali nakon srijede dovoljno sam očajan da predložim testiranje bioenergetičara. Krajnji stadij depresije, pitanje: Što možemo izgubiti? To je kao s televizorom. Nemaš pojma kako to radi, ali znaš da pritisneš neku tipku i aparat se uključi, pritisneš broj 1 i gledaš prvi program HTV-a. Tako i s bioenergijom i prijateljem naše reprezentacije. Ima da se oformi delegacija koja će se ispričati ako je kivan na sve nas, pa ako HNS, stožer i nacija smatraju da su utakmice u skupini prevažne za eksperiment, bit će još prijateljskih, da vidimo radi li ta Bušelićeva metoda. Ako radi, što nas briga kako radi... Ne radi li, a nema druge nego nadati se da će repka na Euru nekim čudom ili Bilićevom metodom igrati kao u Turskoj.