Problem Mamićevih gafova je što ko prstom u oko pokazuju da se od '45. do danas ništa nije promijenilo. Hoće li Mamić biti prvi dobitnik nagrade koju (kao da) je sam osnovao, samo po sebi nije bitno. Bitno je što je nakon Tita, u nizu od Tuđmana i Ćire do Mamića, svaki sljedeći bio sve smješnija, doslovce ridikuloznija i manja Titova kopija. I što se, kako godine odmiču, sve više udaljavamo od obećanja koje smo devedesetih sebi zadali.
Ako su pobjeda ili poraz izdvojeni iz konteksta, a kontekst je sustav rada, svjetonazor, onda su proslava ili očajavanje besmisleni. Jedina im je svrha opijanje, zajamčeno neovisno o ishodu utakmice, samo mu je emocija drukčija. Govorimo o metodi, sustavu rada koji bi nam jamčio da slavimo često, ili sustavu poštenog rada koji bi nam prsa punio osjećajem časti, sviješću da smo kao navijači, ili najtiša kazališna publika, doista važni, a ne da nam se to ponavlja kao najotrcanija moguća fraza. Dakle čast, puna prsa, neovisno o ishodu utakmice, plasmanu u skupini, ligi...

NASTAVAK BIRTIJE PROČITAJTE OVDJE