Najaviti utakmicu s “mrzim Dinamo”, a pobijediti... Što će ti pobjeda u mržnji? Izgubiti nakon takve najave? Razumijem vodstvo Hajduka. Otkako su prije pustih godina crveni iz grada i plavi iz županije imali po četiri glasa, i borili se za ruku devetoga, navijača u upravi, Hajduk se nije istrgnuo iz zagrljaja prejakog utjecaja publike na rad kluba.

I tako je sasvim razumljivo da vodstvo na “mrzim” ne reagira kako bi trebalo. Nije za opravdati, ali možeš razumjeti. Nije zgodno reagirati kako treba, dovoljno jako. A bila je dobra prilika za bodove na fair playu. Dodatna nevolja je što su isti dan igrali Bayern i Juventus. I Barcelona i Arsenal.

Ma svakovrsna politička korektnost, a bilo je tu scena da pukneš od smijeha, počela je u mom djetinjstvu. I na zapadu i kod nas krkani koji srednju ne bi završili da iz kluba nisu intervenirali, s narodnjaka ravno na utakmicu, prije utakmice iznesu transparent “djeco, obrazovanje je važno”, poslije idu drpati kurve.

Neki bi navratili u disko s dva komada, da svi vide. Malo po malo zapadnjaci su ispeglali imidž. Cijela vojska eksperata za odnose s javnošću brine se da noćna i poslijeponoćna lica zvijezda ne pokvare biznis koji publika gleda danju. I, dobar nogomet svašta trpi. Ako je nogomet loš, Dinamo ima Mamića, a Hajduk navijače koji mrze, pitanje je zašto bi to gledalo dovoljno ljudi da na tom i takvom nogometu možeš sagraditi ikakav biznis povrh trgovine igračima.

Pa, točno to. Zašto? Publiku koja danas vjerno gleda i prati nogomet vjerojatno ništa ne može otjerati. I ne treba. To nije problem. Te je publike dovoljno da nogomet bude najpopularniji sport u državi. I ništa više. U doba mog djetinjstva na televiziji su bila samo dva programa.

Srijedom su mame i kćeri htjele gledati film, a tate i sinovi nogomet. Nogomet se mogao ponašati kako je htio, jer je “jedini” bio u ponudi. Isto kao i Kaladont. Nekad se nije govorilo pasta za zube nego kaladont. Danas biramo između dvjesto ‘kaladonata’ i ne moramo gledati hrvatski nogomet nego imamo Bayern – Juventus.