Uvijek je dobro u raspravu uvesti djecu. Protiviš se eksperimentima na životinjama. Plemenito. Treba li, umrijet ćeš, ali nećeš popiti lijek kojim se eksperimentiralo na životinjama. Ali, bi li pustio da ti dijete umre ako je cijena života korištenje lijeka zbog kojega su patile životinje? Mat. Ipak nisi tako plemenit.

Da sam roditelj, ne bih volio ni da mi dijete gleda hrvatski nogomet. Već bi mi to bilo preopasno. Ne bi mi bilo drago da gleda sve te devijacije. A život je život. Dijete bi možda zavoljelo igru. I sad, ne zamišljajmo filmsku priču o siromašnom dječaku kojem otac u izbjeglištvu izrađuje kostobrane od daščica, pa se on iz provincije polako probija do velegrada. Sanja Barcelonu ili Real. Zamislimo dijete iz više srednje klase, ili čak dijete vrlo bogatih roditelja, koje ne sanja da ocu kupi kuću ili automobil, mamu pošalje na more u najbolji hotel. Ali sanja da prvo zabije gol za Hajduk ili Dinamo na kojem već stadionu. Da ga kao Andrijaševića navijači Rijeke nose na rukama. Snovi tog djeteta nisu salonski. Kao njegovih navijača i svih koji njime ispiru usta. Naprosto to odmah treba raščistiti. Svi mi raspravljamo u ‘salonu’, pasivno, a djeca, juniori i na kraju seniori sanjaju aktivno. Sve u čemu sportaši uživaju, trening, za navijače i kibice je protuvoljna radnja. Dijete sanja dostignuće u igri, lova mu uopće nije problem, a nema kamo nego, recimo, u Hajduk, koji ga ne prepozna, štrkljavo je i kažu da nikad od njega igrača, pa mora ili u Dinamo, gdje ga čeka Mamić, ili u Rijeku, čijeg Miškovića optužuju da je samo mali Maminjo.

Faust je krasna knjiga. Đavo ti nešto ponudi. Naravno, odbiješ. A onda ti zaprijeti da, odbiješ li opet, nikad nećeš dobiti. Svi mi, kojima đavo nikad nije ponudio, trebali bismo skromnije, poniznije, više na zemlji, a manje u oblacima samozadovoljstva odustajanja od snova od kojih, eto, Modrić nije odustao, raspravljati o iskušenjima koja nikad nismo probali. Jer nismo bili dovoljno dobri da nas đavo testira.