Nezadovoljni student Akademije HNS-a pomalo me je zajedljivo, u svakom slučaju ljubomorno, pitao zašto pišemo samo o Biliću, Vučeviću i ostalima. Najtaktičnije što sam mogao odgovorio sam da oni zbog bronce iz Francuske ljude zanimaju. Ili neko vrijeme, ili zauvijek, zanimat će publiku makar kao treneri baš ništa ne napravili.

Ostali će, da bi mediji o njima izvještavali, ipak nešto morati napraviti. Ne nužno osvojiti, ali napraviti - nekakav rezultat. Godinama poslije može se raspravljati je li se Modrić naprosto rodio, Bog ga je stvorio te imaju li veće zasluge za njegovo dominiranje u Realu javnosti nepoznati treneri iz njegova djetinjstva i rane mladosti ili neki od onih o kojima sam pisao zato što su zamalo nešto veeeliko napravili u Engleskoj i zamalo osvojili naslov prvaka svijeta u Francuskoj. Prosinečki, Boban, Šuker i ostali imaju nasljednike. Eto, samo zato što je igračine naslijedila cijela generacija ma i boljih nogometaša, prije ili poslije dobit ćemo i trenera klase Ćiro. Ili će biti genij i ponovit će ili nadmašiti uspjehe Ćirine generacije (ili je bolje reći da je Ćiro bio Bobanova i Šukerova generacija) ili će momčad biti tako dobra da će prevladati trenerove limite i osvojiti medalju usprkos treneru.

Što god od toga bilo, mase ima da slave trenera, mediji će odgonetavati tajnu njegova uspjeha (koje možda uopće neće biti, samo će mu se posrećiti), o njemu će biti napisane dvije knjige (od kojih će se bolja prodati u nekoliko tisuća primjeraka)...

Pitanje je hoćemo li ikad više imati trenera klase Ivić. Tipa o kojem će, nakon što desetljećima o njemu dobro promisli, nakon što se sve slegne, i klasa i masa govoriti da je mijenjao nogomet. Da je evoluirao ili revoluirao igru. Frajera kojemu će, vjerojatno kineski vlasnici, dati europskog prvaka u ruke. Smjenjivati ga uoči utakmice u kojoj njegova momčad osvaja naslov, ne jer loše radi, nego da mu ne isplate golemi bonus za titulu koji mu je vlasnik obećao jer je bio siguran da nema šanse da trener može tako uigrati momčad.