Čačiću je netko – najbolje bi bilo da je to odradio Mamić, ali poslužio bi bilo tko čije mišljenje Čačić cijeni – trebao reći da izgovori “pogriješio sam”. Kao u štosu u kojem otac sinu prije vjenčanja kaže da izgovori “oprosti, žao mi je”. Ali ništa nisam skrivio. Nema veze, izgovori. Ali zašto? Izgovori kad ti kažem. Malo se natežu, i sin izgovori. Čisto da udovolji ocu. Super, sad se možeš oženiti. Možeš li izgovoriti “oprosti, žao mi je” i ako nisi kriv, spreman si za brak.

Izbornik bi trebao biti sposoban izgovoriti “pogriješio sam” makar bio u pravu, a kamoli vidi li cijela zemlja da je pogriješio. Nije najjasnije je li nakon što svijest okošta teže naučiti izgovoriti “pogriješio sam” ili znati kad mijenjati kojeg igrača, ali nije kasno. Ima dana. I ne treba Čačić u kameru reći da je pogriješio. Prizna li pogrešku na terenu, više je nego dovoljno.

Da su dvije grede bile dva gola, teško da bi se itko usudio reći kako je Hrvatska pobijedila usprkos Čačiću. Vjerojatno neću dosanjati da se i trenere i ekipu prosuđuje po igri više nego po rezultatu. No Hrvatska ima tako dobru momčad da bi se Čačićevi kritizeri (lako za kritičare, kritizeri su veća tema) možda polako mogli pripremati na isprike. Možda ga momčad spasi. Ili čovjek po putu nešto i nauči. Možda ga naprosto krene karta.

Čačiću želim da se usudi staviti nekog idućeg Pjacu u igru iako bi mu cijela nacija rekla da ga je stavio jer je Mamićev igrač, ali i da se usudi mijenjati, ma ne Mandžukića nego i Modrića, recimo u šezdesetoj minuti. Ako treba. Jozić je nakon Japana i Koreje rekao da je morao Šukeru dati poluvrijeme, da narod vidi da čovjek više ne može. Morao je žrtvovati poluvrijeme.

Sanjam izbornika koji to neće morati. Šefa koji će imati dovoljno integriteta, i koji će prsima pokupiti sve što dužnost zahtijeva. Vjerujem da bi takav trener lakše rekao da je pogriješio i kad raspravlja o odlukama koje razumije samo pet ljudi u državi i kad govori o akcijama koje kuži cijela država.