Taman sam htio napisati nešto poput da što to, preuzimanje Dinama, Nikoli Jurčeviću treba.

U početku je uvijek san o proslavljanju važnog gola na najdražem stadionu ili u finalu najvažnijeg natjecanja. Jurčević je igrački san dosanjao. Mamić nije. Mamić je sad veliki šef. Nezgodan šef.

I sjetio sam se sebe negdašnjeg ovisnika o nikotinu. Cigareta u ustima, druga u ruci, treća u pepeljari. Tri do pet kutija na dan. Odavno su cigarete pušile mene više nego ja njih, nikakvog tu užitka nije bilo.

Nekad bih u tri po ponoći ostao bez cigara, nazvao bih centralu taksista i zamolio da oni nekog zamole da kupi kutiju i doveze mi je kući. Dao bih dobru napojnicu. Pitanje je što ako se ne radi o ovisnosti o otrovu?

Da se razumijemo, narod u birtijama je uvijek u pravu. Nije ironija. Kaže li narod da ne razumije zašto čovjek koji posao može naći u inozemstvu pristane biti trener Dinama, Mamićeva Dinama, što je godinama više počasna funkcija, nešto kao titula, narod je u pravu. Doista. Potpišeš, neko vrijeme si tamo, i često ružno letiš. Eto, pokupiš pare. Možeš reći da je Maminjo bio tvoj bankomat.

Narod je u pravu i kaže li da, ma da je i kruha gladan, ne bi pristao na klupu Mamićeva Dinama. Ali ovisnost je to. Da sam u ovisničkim noćima, ili svih mojih ovisničkih godina, cigarete mogao nabaviti samo od Mamića, a hebiga, kupovao bih od Mamića. Valjda tako i ti slavni igrači, koji su bili sve što je Mamić htio biti, sad žele biti sve što su bili Ćiro i Ivić, a to nemaju gdje nego u Dinamu, Hajduku ili reprezentaciji. Ma nije što su, kakvi su da su, naši, nego su jedini.

Nekima su jedini Dinamo i Hajduk, nekima samo Dinamo, nekima je jedini Hajduk, Osijek!, Rijeka!, ali to je to. I možeš ti biti i trener europskog kluba po izboru, ali ne grade džabe nogometaši kuće u kojima prespavaju tri puta u životu – u rodnim selima. Izgleda da su te klupe droge jače od alkohola, nikotina, kokaina, pa čak i droge s koje se najteže skinuti, šećera.

Sretno, Jura!