Liga prvaka u kojoj previše malih smeta interesima najpopularnijih, a onda posljedično i najbogatijih klubova, može postojati samo dok je najpopularnijima preskupo ili makar prerizično sukobiti se s liderima Uefe, a kamoli napuštati svoju ligu ili Uefu.

Međutim to je kao s krotiteljem i lavom. Sit lav uzmiče pred čovjekom. Ali nema li lav kamo, osjeti li se životno ugroženim, napast će, ma taman i da je prilegao poslije ručka. Isti zakoni vrijede i za Svjetsko prvenstvo s 48 reprezentacija.

Naravno da Brazil, Njemačka, Italija, Argentina, Francuska, Engleska, Španjolska, Urugvaj i ostali neće dan poslije Infantinove ludorije istupiti ili bilo kako naštetiti svojim dugoročnim interesima.

Isto tako, naravno, ne bi bilo nikakvo čudo da su čelni ljudi saveza čije reprezentacije generiraju većinu novca i klubova čiji igrači su ionako premoreni, a bez njih Svjetsko prvenstvo jedva postoji, ako ne već drugi dan onda drugi tjedan sjeli i razmotrili što sve mogu učiniti da smijene tipove poput Infantina, koji smetaju poslu. Ili da osnuju svoju organizaciju.

Mislim, zna se kako to ide. Dinamo dobije nekoliko stotina molbi da uveliča godišnjicu niželigaša. Nekamo ode s prvom ekipom, nekamo pošalje “nekakvu” kombiniranu ekipu, a negdje je spektakl i Dinamov autobus. Tako je i s većim klubovima i reprezentacijama. Negdje budu dio turističke ponude, nekamo mora doći Messi ili nema para. Ali ne možeš ih natjerati ni da svaki mjesec igraju takve utakmice, a kamoli maltene svaki tjedan.

Mislim da je ključno koliko vrhunski nogometaši utakmica mogu izdržati u sezoni i tome će u finalu sve biti podređeno. Zna se što publika želi, dakle treba vidjeti samo kako očistiti smetnje. Prestižno je osvojiti nacionalno prvenstvo, Liga prvaka je kult, super je da Grčka i Portugal koji put mogu osvojiti Europsko prvenstvo. Ali bi li navijači i novac radije da Brazil i Argentina igraju dvije utakmice na Svjetskom prvenstvu ili da publika gleda tekme zemalja za koje prvi put čuje? Na dugi rok, to je Infantinova sudbina.