E, tu je Ćiro u pravu. Kreštao je da Ivanković nikad nije bio pomoćni trener, nego asistent. Pa je onda u pravu i Irfan Smajlagić, koji reče da Červaru nije bio pomoćnik, nego asistent. Iako mnogi misle da je bio znatno više od asistenta, a Červar, kojemu se sve piše, manje od motivatora.

Na kraju se sve svodi na dva naslova. Zoki, Goluža, tim redom, vratite Balića makar čir od muke dobili. Napisano za Balićevih igračkih dana, uz tezu da igračima poput njega treba pustiti da sami odrede kad će otići. I drugi, Zoki, Smajlagića na klupu, makar čir dobio od muke. Sve se svodi na Gopca.

Osvajanje naslova u Portugalu sam gledao, ma ne iz prvog reda, nego sam insajder. Pusti sad što Božidar Jović nikad nije dobio ovacije koje je zaslužio i izvan parketa, jer on je u hotelu mogao dreknuti: “Hrvatska, zbor!”, a da se dečki stvarno postroje, ali Smajlagić ih nije dobio čak ni nakon što je konačno “kriknuo” da njegove zasluge za naslov nisu ništa manje od Červarovih.

A to je stvarno vrlo odmjereno rečeno. Imali smo trenera, u nogometu i rukometu, koji su, da i ja budem pristojan kao Smajlagić, znali s masama. Igrali su na domoljublje. Što se podrazumijeva. Igrati na domoljublje je otprilike kao da kažeš da želiš pobijediti, a ne izgubiti.

Ili su bili motivatori ili im je svaka treća bila o Gospi.

Naprosto poželiš na klupi smirenog čovjeka koji se drži rukometa, a okupio bi ekipu specijalista za razne discipline, i svima su odluke utemeljene u znanosti. Velika je razlika natuknu li koju rečenicu o vjeri i Bogu Einstein ili Rudan ili...

Osvojila za koji dan Hrvatska naslov prvaka, izgubila sve do kraja, vjerujem da Smajlagić treba biti prvi u redu za nasljedstvo. I, kad smo kod motivatora, što htjedoh reći prije tjedan dana. U Portugal su dečki otišli rasterećeni, malo tko je od njih išta očekivao. Nakon poraza od Argentine gotovo nitko ništa.

Ovaj put je Lino reklamom ubrzao stvar. Rasteretio je i ekipu i naciju očekivanja i prije Švedske. A ja spadam u ekipu koja vjeruje u te dečke. Više vodi li ih Smajlagić.