Englezi se ponašaju kao pijani Brazilci. Naime, preuzimajući dužnost, brazilski je izbornik osuđen na smrtnu kaznu, koju može izbjeći samo osvajanjem Svjetskog prvenstva. S obzirom na prethodno osvojene naslove, Brazilce se donekle može shvatiti. Engleze već teže. 

Oni se ponašaju skoro kao da je Engleska osvojila naslova koliko i Brazil. A imali su vremena naviknuti se na život bez trofeja. Gledajući kako Čačić izjednačava i ruši neke rekorde, sjetih se Keagana na klupi Engleske, i…

Mi Hrvati smo možda luđi od Brazilaca i Engleza zajedno. Keagana su mediji gnjavili. Pisali su da je prosječan trener. On se branio da je – nepobijeđen. Do tog trenutka nije izgubio ni jednu jedinu. Gledajući što mediji rade Čačiću, rekao bih da mi Hrvati zahtijevamo da Čačić bude svjetski prvak, i to igrajući kao Brazil u najboljim danima. Ne kao Italija. A, ne!, ne može tako. Ili kao Brazil ili si truba. Znajući za naš skor na prvenstvima, fakat smo zastranili više od Engleza.

Smatramo li izvedbom i ponašanje nakon meča, od cijele utakmice s Islandom imam jednu jedinu primjedbu. Na ton kojim Čačić replicira ljudima koji ili samo razmišljaju drukčije ili ga namjerno provociraju, napadaju, što god. Bilo bi bolje da im ne odbrusi nego da u njemu ima taman toliko diplomata koliko u treneru smije biti. Naravno da ne bi bilo dobro da mrtav-hladan može izgovarati da su dva i dva sedamsto i pet i da se ne može načuditi kako kolega to ne vidi. Ali nije idealno ni da svako malo pokaže manjak samopouzdanja ili bar takta prejako napadajući ljude koji bi sve dali da su Čačić, ali eto, sudbina kleta.

Dobro, teško je bilo očekivati da Ćiro ne bude Ćiro. Da ne melje sve što je mljeo. Teško je i danas. Jednako je teško Čačiću ne biti Čačić. Odu ljudi u katolički samostan ili na Tibet na pet godina, pa opet nikakvih pomaka ne bude, ili tek minimalnih. A opet, zamislimo li najbolji ili najgori mogući sportski ishod za Antu Čačića, bolje bi mu stajalo da na podražaje reagira s kudikamo više ljubavi a s manje ega.