Po broju lopti napucanih nikamo reklo bi se da su Tottenham i Dinamo podjednaki. Možda bi to i rezultat sugerirao da su “modri” nikamo napucali desetak lopti više. Ili bar dvije više. No zapravo je Tottenham igrao svjestan svojih slabosti, a Dinamo se ponašao kao da je Manchester u najboljim danima. Trebalo je u obrani igrati kako je Vlak naredio da igraju u Zürichu. Ako si u gabuli, napucaj bilo kamo. U aut, korner, uglavnom što dalje od gola, i pritom pokušaj loptu izbiti tako da suparnik nikako ne može presjeći - ne dodavanje nego izbijanje - i brzo organizirati akciju. Najbolje visoko u zrak, prema centru. Ako baš ne možeš nebu pod oblake, a onda smiješ po zemlji. I tako je Dinamo, igrajući na objektivnu razliku u kvaliteti, protiv Grasshopera prvo riješio pitanje svojega gola, a onda zatrpao suparnički. I tako je Tottenham... To jest, po broju lopti napucanih nekamo Tottenham se doimao malo boljim od Dinama, a po broju smještenih u gol ispada da su Englezi mnogo bolji od naših. Nisu baš toliko bolji, samo su jači. Utakmica u četvrtak otkrila je što bi hrvatske momčadi na treninzima trebale vježbati dok ne popadaju s nogu. Prvo bi ih trebalo istrenirati da mogu trčati “do sutra”, a nakon toga bi trebale vježbati odigravanje pod pritiskom, dok ne popadaju s nogu.

Nastavak kolumne pročitajte ovdje