Ispada da nova Hajdukova vlast želi rješavati što je odavno riješeno. Kao dijete koje u knjižnici posuđuje knjigu koju je pročitalo.
Koliko je publika okovana dojmom. Mi novinari smo se zafrkavali na Mamićev račun pišući o redovitim polusezonskim smjenama trenera. Smjenjivao je pompozno. On je smjene publici najavljivao kao što loš dribler ohoho unaprijed “telefonira” braniču što namjerava, a gotovo uvijek je bilo buke.
POGLEDAJTE VIDEO:
Zbog buke čovjek nekako previdi da je Dinamo od 2005. u dvadeset i dva imenovanja potrošio osamnaest trenera, a Hajduk – pitao sam statističara Ozrena Podnara – dvadeset i četvoricu. Znamo kolika je razlika u osvojenim trofejima, a evo i u europskim dosezima. Zapravo nije Hajduk toliko drukčiji od Mamića, koliko je Mamić narodnu vlast zasjenio svojim stilom vladanja Dinamom.
Kao što je godinama za pobjedu na splitskom festivalu trebalo varirati “nima Splita do Splita”, tako je godinama i godinama u Hajduku važno, presudno, kako si svoj rad zapakirao navijačima.
Mamića sam godinama zafrkavao da bi on gazdu kluba koji godinama ne uspijeva prezimiti u Europi odavno smijenio, da on nije taj gazda. Da je trenere spaljivao na lomači. A isto se može reći i za navijače Hajduka. Da netko od 2005. ima rezultate kao navijači Hajduka, oni bi ga odavno smijenili. Pritisnuli bi vladara ili vladare Hajduka i smijenili bi ga. Nevolja je što Hajdukom vladaju navijači, a sebe je teško smijeniti. Pogotovo ako treba smijeniti 40.000 ljudi.
Volim napetu ligu i zato priželjkujem da Hajduk mobilizira kapital. Svaki kapital. Igrače, novac, znanje, metodiku treninga, ljude s dobrim vezama, skaute. Ili, najkraće rečeno, ako je Oreščanin novi Bjelica, ili makar po trajanju novi Ferguson ili Wenger, narodni Nadzorni odbor ima smisla. Ako će idući predsjednik kluba ili trener znati samo vikati “Živio Hajduk!” i “Živjela Torcida!”, Dinamo može mirno spavati i smijeni li Bjelicu.