Koliko god puta ga slušali, uvijek ćete uživati. Čovjek koji je postao legenda hrvatskog sporta. A sve je počelo u jednoj trošnoj šupi u rodnoj Privlaci.
POGLEDAJTE VIDEO: Mirko Filipović boksa
Krv, znoj, suze, talent i nevjerojatna upornost potrebni su kako bi ostvarili životni cilj. No do toga je put jako dugačak. A Mirko je do svog cilja došao gotovo iz ničega. Počeo je iz strasti, a postao jedna od najvećih legendi borilačkog sporta.
- Bila je to dječačka strast i ljubav, imam osjećaj da je borilački sport izabrao mene, a ne ja njega. Jednostavno sam to volio, gutao i upijao te filmove s Van Dammeom i Bruce Leejem, jednostavno me to privlačilo na čudan način i nisam se tome mogao othrvati. Čak sam ga i upoznao Van Dammea. Bilo je to 2007. godine, bio sam na putu iz Vinkovaca, zazvonio mi je telefon, vidim nepoznat broj, a on kaže 'ovdje Jean-Claude Van Damme'. Počeo sam se smijati jer sam mislio da netko zafrkava, ali ipak sam mu prepoznao glas. Želio me upoznati i došao je u Zagreb. - ispričao je Mirko Filipović (46) za HRT u emisiji U svom filmu.
Njegovo djetinjstvo u Slavoniji prekinuo je Domovinski rat zbog čega je morao napustiti Privlaku i preseliti u Ludbreg gdje je jedno vrijeme živio kod obitelji Varga.
- Bit ću iskren, bilo je to vrijeme rata, ali meni osobno je to bio najljepši dio života, taj treći razred srednje škole. Bio sam smješten u Ludbregu, u obitelji Varga, koji su me primili kao svoje treće dijete. Imali su dvoje djece, imaju još uvijek Martinu i Igora, s Igorom sam dijelio sobu. To je bio prekrasan period u mom životu. Bez obzira što je bio rat, ja sam bio klinac, tek sam napunio 17 godina, ali, Varaždin i Ludbreg ostali su mi u prekrasnom sjećanju.
U borilačke vještine zaljubio se kada je imao 13 godina, a tada je dobio i prvu vreću za udaranje koja se raspukla od silnog udaranja pa ju je svaka dva tjedna morao slati na šivanje.
- Već prije rata, s 13-14 godina počeo sam samoinicijativno, jedan remenar iz Vinkovaca sašio mi je vreću od šatorskog krila, svaka dva tjedna je puknula, pa sam mu nosio da sašije. Ja sam to volio, nikome nije bilo jasno zašto. To je bila dječačka strast i ljubav, kao da sam osjetio da će to jednog dana biti moj poziv. Nisam ja tada razmišljao da ću jednoga dana živjeti od toga, osigurati si egzistenciju, putovati po svijetu, biti prepoznatljivo lice tog sporta... Ne, jednostavno sam to volio...
Već u srednjoj školi su prepoznali njegov talent.
- U 3. razredu srednje škole, bila su dva gospodina iz Varaždina koji su gledali trening, ja sam tada trenirao u karate klubu Varaždin, nije bio kick-boxing klub, a mene karate kao karate, beskontaktni, nije zanimao. Priključio sam se starijoj grupi koja je trenirala, tamo su me mlatili i prebijali i tamo se vidjelo da neću odustati. Usprkos batinama koje sam dobivao, ja sam svaku večer išao tamo na trening. Tamo su prepoznali talent, genetiku, upornost i vratio sam se u Zagreb i uspio upisati Policijsku akademiju - rekao je Mirko pa nastavio:
- Nisam to nikad završio jer nije bilo mogućnosti da završim. Gotovo dvije godine svako jutro sam ustajao, bio sam smješten prvu godinu u studentskom domu na Savi, to je jedan od razloga mog uspjeha, moj status je bio 'ilegalac' u studentskom domu. Nisam imao ni svoju sobu, nisam imao ništa, otac mi je umro četiri mjeseca prije toga... Nije bilo pitanje hoću li uspjeti, nego kada. To je bila takva upornost i volja u što bi se mnogi mogli ugledati - poručio je Cro Cop koji je u to vrijeme radio i kao izbacivač u jednom noćnom klubu.
Sve silne uspjehe ne bi ostvario da nije bilo jedne stvari. A to je glad. Bio je užasno gladan uspjeha, htio je sebi dokazati da može ostvariti ono što napravi. Nažalost, danas su takve stvari rijetkost. Mnogi sportaši žele odmah rezultate, ali to je proces koji jako dugo traje.
- Da biste u borilačkom sportu uspjeli, morate biti gladni. Ili gladni novca, u smislu da osigurate egzistenciju sebi i svojim roditeljima, ili morate biti gladni uspjeha. Djeca koja odrastu 'sa zlatnom žlicom' teško su gladna uspjeha. Rijetki su, dogodi se, ali rijetko. Na kraju krajeva, pogledajte Ronaldovu priču. Njegova majka je radila teške poslove da bi ga prehranila. To je jednostavno usađeno u njega, da se mora svojim radom izdići, da mora trenirati više od drugih, uz to što je izvanserijski talent.
Prvo je počeo s kick boksom, a borio se i u UFC-u, Rizinu. Ipak, kruna karijere bila je osvajanje Pridea 2006. godine.
- Bio sam sretan, ja sam u taj sport ušao kao totalni autsajder, moja pozadina je bila udaračka, iz kick-boxinga, nisam ništa znao ni o hrvanju niti o borbi u parteru, to je ogroman hendikep. Ja sam to morao sve svladati, barem da se obranim. Puno sam ulagao u sebe, dovodio u Zagreb najveće majstore da me poduče, mjesece su provodili u Zagrebu, bio sam uporan i maksimalno koncentriran.
Imao je na desetke ozljeda, ali odbijao je otići u mirovinu. Ipak, to je morao napraviti u ožujku 2019. godine kada je imao moždani udar.
- Prvi i osnovni razlog je što sam ja naučio na taj stil života. Drugi razlog je bio što sam bio odlično plaćen, bio sam među najplaćenijim borcima svijeta. Meni to i dan-danas nedostaje. Ne toliko borbe, već druženje prije borbi, te pripreme, putovanja... To je jedan stil života kojega se teško riješiti. Bilo je lijepo, i na kraju taj osjećaj pobjede - tko to može platiti... Ali treba znati kada je dosta - kazao je Mirko.
Hrvatska danas ima jako puno talentiranih i odličnih boraca, ali tko će biti njegov nasljednik?
- Želim svima najbolje, tko god napravi uspjeh zaslužuje poštovanje jer je to jako teško i naporno, no ako netko ima šansu uspjeti, to je Ante Delija. Ima jaku psihu, strahovito je uporan i gladan uspjeha. Ima srce kao lav, ne boji se ničega. Moram ga nekada smirivati, govorim mu da je odmor jednako važan kao dobar trening, ali on bi stalno trenirao. Također, ima veliki fizički potencijal, dva metra i 113 kilograma, u najboljim je godinama i sada ide u UFC. Vjerujem da je jako lijepa karijera ispred njega - zaključio je.