Ramadani, imaš tumor. Još mi odzvanja glas liječnika zagrebačkoga KBC-a Rebro od koga su mi se noge odsjekle, kaže nasmijani pulski nogometaš Zedi Ramadani (25), koji se nakon teške bolesti i operacije glave u svibnju 2009. uspješno vratio nogometu. 

Prepričavajući svoju tužnu životnu priču sa sretnim ishodom, Ramadani kaže da su ga u život vratili dr. Josip Paladino, sam Bog i dobri ljudi oko njega. Nekadašnji član mlade hrvatske reprezentacije danas igra za trećeligaš Medulin, a nada se da će opet zaigrati za pulski prvoligaš Istru 1961., u kojem je poniknuo.

- Od tumora mi je lijevo oko bilo potpuno otišlo. Vidio sam dvostruko. I usta su mi se bila iskrivila. Bilo je strašno. Kopnio sam iz dana u dan - prisjeća se Ramadani najtežih dana borbe s bolešću dok mu glas podrhtava, a oči se cakle.

Da nešto nije u redu sa zdravljem, ovaj nadareni nogometaš osjetio je još kao 19-godišnjak. U prijateljskoj utakmici u Puli 2005. godine umalo se srušio.

- Tad sam se divio sebi koliko sam bio moćan. Bio sam sretan čovjek i ‘pucao’ od snage. Željan igre, zaletio sam se za loptom i osjetio neobjašnjivu bol. Nitko ništa nije zamijetio i sve sam zadržao za sebe. To je bio početak. Trčao sam i pitao se što se događa sa mnom. To je trajalo tri godine. I dalje sam igrao zanemarujući ozbiljne simptome bolesti. Mislio sam da mi ništa ne može biti jer sam sportaš u naponu snage koji niti pije niti puši - prisjetio se Ramadani.

Epileptički napadaji bili su sve učestaliji.

- Stajao bih na terenu i odskočio nekoliko metara dalje, pogleda uprtog u mjesto na kojem sam stajao. Izgledalo je kao da bježim od sebe. Ponekad me strah samo i govoriti o tome. Bježao sam od bolesti, a nisam joj mogao pobjeći - otkriva nam proživljene strahove skromni Ramadani.

Želeći karijeru nogometaša, iz Istre je otišao u Rijeku. Bolest je uzimala danak. Godinu i pol proveo je na klupi. Bilo mu je bitno da je među igračima, makar i ne igrao. 

- Govorio sam si: ‘Zedi, dobro je’. Napadi su me hvatali usred treninga. Trajali bi 20-ak sekundi i opet bi sve bilo u redu. Ponekad su zbog mene zaustavljali treninge. Liječnici u Rijeci pregledavali su me od nogu do vrata. Sugerirao sam da detaljnije pogledamo glavu, ali su me odvraćali jer nisu vjerovali da sam bolestan. Zbog njihova stava i ja sam prelazio preko toga. Vrijeme je prolazilo, a ja sam propadao.

Iz Rijeke, u kojoj se nije naigrao, Ramadani je prešao u Croatiju Sesvete, gdje mu se na treningu srušio svijet. 

- Našao sam se u vozilu Hitne pomoći, koje je još stajalo na travnjaku. Otvorio sam oči i vidio sebe u kopačkama i dresu te mnoštvo ljudi oko mene. Suigrači su mi poslije ispričali da me spasio fizioterapeut Mićo Relota, koji mi je izvadio jezik da se ne ugušim. Nisam mogao vjerovati što mi se događa i to je bio znak da imam nešto strašno. Tad sam se jako uplašio i naglo smršavio devet kilograma. Čekao sam godinu dana na operaciju u zagrebačkom KBC-u Rebro. Imao sam nadnaravnu snagu i želju za životom i da ponovo zaigram. I sad, govoreći o tome, mislim kao da kroz sve to i nisam prošao. Bilo je strašno i sad znam da me spasio dr. Paladino - prisjeća se Ramadani.

Desetak dana nakon operacije kaže da je sa zebnjom iščekivao hoće li doći do napadaja, koje je znao predosjetiti.

- Vidjevši da mi se napadaji ne vraćaju, bio sam najsretniji na svijetu. Da nisam vjerovao ljudima oko sebe i da toliko ne volim nogomet, ne bih izdržao. Volim loptu. Sav život podredio sam nogometu i evo me, opet igram. Tek sam napunio 25 i vidim se opet u 1. HNL - kaže nasmijani Zedi.

Pokazujući ožiljak od teške operacije na glavi, kaže da je presretan jer opet igra nogomet te podsjeća kako njegov slučaj nije rijetkost među sportašima jer su mnogi uspješno pobijedili bolest.