Ovo će biti sasvim drukčija utakmica od one u vrijeme kad sam ja bio izbornik, u polufinalu Europskog prvenstva 2012. godine. Onda je bila ogromna euforija u Beogradu. Ma i danas tvrdim da smo bili bolji, kvalitetniji, ali - nisu nam dali da prođemo u finale. Previše je tu detalja bilo da bi bili slučajni. Zaustavio bih se na tome jer ne volim komentirati suđenje, a ni inače nisam tip koji traži alibije. Na prvom idućem velikom natjecanju, Olimpijskim igrama u Londonu, pomeli smo ih 8-9 razlike. Mislim da to dovoljno govori, kaže nam bivši hrvatski izbornik Slavko Goluža dok pakira stvari za odlazak u Beograd.
- Naravno da idem gledati Hrvatsku, nego što! Uvijek sam uz Lina i dečke. Osim toga, pa ja u Srbiji imam fantastičnih prijatelja: Ratko Nikolić, Marko Vujin pa Momir Ilić... Sve su to moji bivši rivali dok sam igrao za Hrvatsku ili je vodio s klupe, a danas odlični prijatelji i jako dobri ljudi. Mali Marsenić koji danas igra za Srbiju je super momak. Znam da vama uvijek to sa strane izgledaju kao ratničke utakmice, mi i Srbi. I one to na terenu jesu, ali u sportskom smislu. Vjerujte mi - svi ti dečki su fantastični sportaši i strahovito poštuju jedni druge. Ja sam to jako dobro osjetio najprije kao igrač pa onda kao izbornik. A kad se dogodi kao u našem slučaju onda, da neka budala s tribina ide gađati Balića i mene, pa pogodi i teško ozlijedi Šešuma, tu stvarno ne možeš ništa - rekao je Goluža.
Hrvatska je uzela broncu, Golužu čuvali policajci u civilu
Srbija je tog dana dobila 26-22, a Hrvatska je osvojila broncu. To je jedna od 11 medalja koje je Hrvatskoj donio Slavko Goluža kao igrač i izbornik na tri najveća natjecanja - svjetskim i europskim prvenstvima te Olimpijskim igrama.
- Kad se sjetim tog prvenstva u Srbiji 2012. Griješio bih dušu kad bih rekao da nismo bili fantastično dočekani naprije u Vršcu pa u Novom Sadu. Ma ni kavu nam ljudi nisu dali platiti, niti jedna jedina ružna riječ, neka neugodnost.... Ma ništa. Ali onda smo otišli za Beograd na završni dio i sve se okrenulo - priča Goluža.
Između ostalog, u Vršcu i Novom Sadu upoznao je i neke prijatelje za cijeli život.
- Dodijelili su nam policajce u civilu da paze na mene. Valjda su se bojali da nam se nešto ne dogodi... Ne znam. I čovjek koji je bio uz nas u Vršcu od prvog dana, nakon što je završio prvi dio, veli mi: "Slavko, ja bih s vama u Novi Sad!" I što ću, odem ja i zatražim da nam se ne mijenja osiguranje, da hoću da taj čovjek ostane s nama. I eto njega s nama u Novom Sadu. Nažalost, kad smo morali iz Novog Sada za Beograd više ga nisam mogao "pogurati". I vozimo se mi za Beograd, a meni stiže njegova poruka na mobitel: "Treneru, želim da vam se sutra ostvare svi vaši snovi!" Stvarno me to dirnulo, čovjek je uz nas počeo navijati za Hrvatsku. Dandanas smo ostali prijatelji - ispričao je Goluža.