Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na 099/224-2424 ili na Facebook-stranicu facebook.com/24sataSport. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju bit će honorirana.
Tko god je pratio hrvatsku odbojku u proteklih 20-ak godina, nije mogao zaobići jedno ime - Barbara Ružić (41), djevojački Jelić. Naša najbolja odbojkašica u povijesti već je 14 godina u mirovini i uživa u životu u sportskoj obitelji.
Majka Margareta je Slovenka, otac Ivica Hrvat. Oboje su bili igrači odbojke - otac je nastupio na Olimpijskim igrama 1980. godine, a kasnije je bio i trener. Štoviše, godinama je Barbaru vodio u reprezentaciji kao izbornik, kasnije i drugu kći Vesnu (36).
Uz roditelje privržene odbojci, Barbari je logično bilo da odabere isti put.
- Odlazila sam s njima na treninge, vodili su me kad god su mogli. Otkad sam prohodala, odbojkaška lopta praktički mi je bila kao igračka. Probala sam i gimnastiku i klizanje kad sam bila mala, ali odbojka je bila prirodan odabir. Nisu me oni prisiljavali na to, nego sam tako htjela - kaže nam Barbara.
Brzo je napredovala kao igračica i već u prvom razredu srednje škole, s 14 godina, dospjela u seniorke zagrebačke Mladosti. Tri godine poslije već je stigao poziv u inozemstvo. I to ne bilo kakav - pravac Daleki istok, klub Denso u Japanu, blizu grada Nagoye.
- Te 1994. klub je imao ponuda za dosta djevojaka da idemo van. Mislili smo da će to biti Italija, što je prirodnije jer je bliže, ali tad se baš bio otvorio Japan kao tržište za strance. Poslali su naše podatke reda radi, otišli smo na probu i prošla sam - govori Barbara, kojoj je prilagodbu olakšao boravak uz oca cijelo vrijeme osim u četvrtoj od pet godina japanskog dijela karijere.
- Bila sam jako mlada i logično da je htio imati kontrolu nad mojim razvojem. Zadržala sam se tamo dok god je bila otvorena opcija za strankinje da igraju. Iako je bilo interesa drugih klubova nakon prve sezone, pa i kasnije, osjećala sam se dobro i nisam htjela odlaziti.
Doduše, ima tu i jedna kvaka.
- Sezona im je, s pripremama, trajala samo četiri-pet mjeseci. Kod njih je to sve išlo ekspresno i brzo je završilo. Život je bio neobičan, ali savršeno mi je odgovarao jer samo ekipa živi zajedno u istoj zgradi. Svatko ima svoju sobu, ali imate zajedničku kuhinju i blagovaonicu, super mi je bilo. Dvorana je bila udaljena 50 metara i nisam se morala ni o čemu brinuti - kaže bivša odbojkašica i dodaje:
- Prehrana je bila problem prve godine, nisam se mogla priviknuti, još si i mlad pa imaš predrasude prema svemu tome, ali kasnije smo isposlovali da nam posebno kuhaju. Nije baš svaki put ispalo kako treba, ali trudili su se - nasmijala se.
Hrvatska ženska odbojkaška reprezentacija 1990-ih godina prolazila je kroz vrlo uspješno razdoblje. Nizozemska 1995., Češka 1997. i Italija 1999. godine - triput zaredom djevojke su osvajale srebrnu medalju na Europskom prvenstvu. A krajem tisućljeća Barbara je triput u nizu osvajala nagrade za najbolju europsku odbojkašicu (1998., 1999. i 2000.) i, kao kruna karijere, stigle su Olimpijske igre u Sydneyu, gdje je izborila četvrtfinale, i gdje su je također izabrali kao najbolju igračicu.
- Svake se godine dogodilo nešto što mi se urezalo u pamćenje. Svatko pamti svoj prvi nastup za reprezentaciju, kod mene je to bilo 1993. (sa 16 godina, op.a.). Kasnije su bila ta srebra, pogotovo pamtim ono 1999. nakon polufinala protiv Italije. Ta utakmica jedna je od mojih najboljih ikad odigranih - rekla je Barbara i nastavila:
- Godinu poslije stigle su kvalifikacije za Olimpijske igre, baš u Tokiju. Gubile smo 2-0 protiv Japana, spašavale tri meč-lopte u četvrtom setu, izgledalo je kao nemoguća misija. To je bila luda utakmica! Ali izvukle smo praktički nemoguće, iščupale tu pobjedu i otišle na Olimpijske igre. To mi je bio možda i najupečatljiviji trenutak karijere. A te individualne nagrade dolazile su kao šlag na tortu krajem godine.
Važnu ulogu u karijeri, osim oca Ivice, imao je i Rus Nikolaj Karpolj, koji je 1990-ih u Mladost, poslije i reprezentaciju, doveo sunarodnjakinje Irinu Kirilovu, Jelenu Čebukinu i Tatjanu Sidorenko.
- Jako mi je pomoglo u karijeri što sam mogla učiti od njih, svakoj je igračici to koristilo, uz talent i volju za rad. Tata me naučio jako puno, ali bitan je bio i Karpolj u te dvije godine. Bila je to jedinstvena prilika koja se ne pruža svakom jer su te djevojke tad bile najbolje na svijetu. Na neki način imala sam sreće da sam mogla raditi s njima. U zadnje vrijeme nisam toliko u kontaktu s bivšim suigračicama, više ne znaš ni gdje je tko. Život nas je odvukao na različite strane - kaže Barbara.
Nakon Japana igrala je u Italiji i Turskoj, koja joj je posebno ostala u sjećanju.
- Taj Istanbul, prva ljubav... Općenito volim Tursku, a Istanbul pogotovo. Tamo sam već bila s obitelji i kćerkom Zarom, koja je tad imala godinu dana, za razliku od Japana i Italije. Istanbul mi je definitivno broj 1 - govori bivša hrvatska reprezentativka u odbojci koja je u Zadru upoznala sadašnjeg supruga, poznatog košarkaša Tomislava Ružića (39), koji je odnedavno u mirovini.
Baš je zbog obitelji Barbara privremeno prekinula karijeru u sezoni 2000/01., kad je rodila kći Zaru (18). Vratila se i odigrala još nekoliko godina, a onda je 2004. rekla "zbogom" odbojci, sve do Europskog prvenstva u Hrvatskoj 2005., kad je na očev poziv pomogla našim odbojkašicama da dođu do osmog mjesta. Imala je samo 28 godina.
- Prekinula sam karijeru zbog raznih razloga, sve se pomalo složilo. Nedostajalo mi je sportskog motiva, a ja nisam ništa htjela polovično raditi. Onda mi je obiteljski život bio privlačniji, tako da mi to nije bila teška odluka.
Obitelji se posvetila u potpunosti nakon svoje karijere, zbog muževe je selila u Francusku i Tursku u nekoliko navrata, gdje je Tomislav dobio i državljanstvo. U međuvremenu je bračni par Ružić dobio i sina Mihaela (12), a Barbara se posvetila ulozi majke i odbojku je ostavila po strani.
- Znam da će nekima to zvučati čudno, ali stvarno je ne pratim. Ponekad na televiziji nabasam na neke utakmice, ali ne zadržavam se previše na tome. U našoj se kući gleda samo košarka, haha. Sin je izabrao taj sport i to nam je broj 1. Što se naše ženske odbojkaške reprezentacije danas tiče, rezultati govore sami za sebe, sve se vidi - kaže Barbara.
Uz školovanje dvoje djece, vožnju sina na treninge, kao domaćica uživa u Zadru. Kći Zara, uz školu i planove za budući studij, okušala se u manekenstvu.
- Bilo je to samo privremeno, sad je cijela posvećena školi. Sin je u košarci, čim je prohodao trčao je terenima, haha. Ja nisam razmišljala o manekenstvu, rano sam krenula trenirati odbojku - rekla je Barbara Ružić.
Muž joj je visok 208 centimetara, a ona 193 i jedan su od najviših bračnih parova u Hrvatskoj. A kako se njoj u odrastanju bilo nositi s natprosječnom visinom za jednu djevojku?
- Dečki su me uvijek čudno gledali, ali smatrala sam to prednošću, nikako nedostatkom. Jedino što mi stvara problem je odjeća, moraš se dobro potruditi da nađeš nešto što neće izgledati šlampavo i visjeti na tebi - nasmijala se.
I sestra Vesna igrala je odbojku, ali rijetko su igrale skupa. Doduše, bile su zajedno na Olimpijskim igrama u Sydneyu.
- Ona je praktički počinjala s odbojkom kad sam ja već bila otišla u Japan, a kasnije smo igrale skupa u reprezentaciji. Razlika u godinama je dosta velika, a ja sam se rano ostavila odbojke pa nismo previše skupa igrale. Igram li danas rekreativno? Odbojku na pijesku zaigrala sam možda triput i nije me osobito privukla. Ljudi ne bi vjerovali, ali to je potpuno drugačiji sport i nema veze s dvoranskom odbojkom - rekla je Barbara.
Djeca su joj sad u prvom planu, a hoće li se jednom vratiti odbojci kao trenerica ili u nekoj drugoj ulozi, upitali smo je.
- Djeca jesu velika, ali još su tu i treba se brinuti o njima. Razmišljala sam neko vrijeme o tome da se bavim trenerskim poslom, ali ipak sam si priznala da to nije za mene. Što se nekih drugih stvari tiče, nije bilo želje ni razloga da se u njih upuštam. A za nekoliko godina, kad djeca odrastu, tko zna što će biti - zaključila je Barbara Ružić.