Punih 426 dana Andrija Balić strpljivo je čekao priliku da debitira za Udinese u koji je iz Hajduka stigao u zimskom prijelaznom roku prošle godine. I dočekao je, trener Luigi Delneri dao mu je 60 minuta u remiju 1-1 protiv Atalante. 

- Sretan sam, napokon se i to dogodilo, dugo sam čekao priliku i dočekao je. Sada će mi sigurno biti puno lakše - javio se Andrija, oduševljen reakcijom gledatelja, koji su ga s terena ispratili pljeskom i skandiranjem.

- Skandirali su mi i ranije, bez obzira što nisam igrao, ali baš sam bio iznenađen  tom gestom, na kojoj im zahvaljujem. Nastojat ću im se dobrim igrama odužiti za podršku i povjerenje. Žao mi je što na utakmici nije bio nitko od moje obitelji, gotovo svaki put su tu, ali ovoga puta se tako poklopilo da nisu mogli doći. Nisam ni sam znao da ću zaigrati, trener mi je rekao ujutro na sastanku, tako da je bila samo djevojka - dodao je Balić.

Dojmovi se još nisu ni slegli, a mobitel mu je bio zatrpan čestitkama. 

- Dugo sam čekao priliku, a čekali su je i moja obitelj, prijatelji, rodbina, suigrači, ljudi iz kluba... Svi su mi davali podršku i hvala im na tome. Nije mi bilo lako, tražio sam u više navrata od kluba da me pošalju na posudbu, jer sam želio igrati, ali oni su stalno govorili kako su zadovoljni mojim napretkom, i da moram biti strpljiv. Strpljenje mi se na kraju isplatilo, sretan sam zbog debija, ali tek sada me čeka pravi posao - dodao je Andrija.

Iako je dugo bio bez nastupa, kaže da to nipošto nije bilo 'izgubljeno' vrijeme. 

- Samo ja znam što sam prošao i koliko sam napredovao. I tjelesno, i taktički, i kao igrač. Nitko ne može reći da sam izgubio godinu dana, jer se sada osjećam puno bolje, napredovao sam, a nakon par utakmica u kontinuitetu to će se i vidjeti na mojim igrama.

Kaže da nije imao tremu uoči nastupa.

- Iako mi je tek 19 godina, nisam imao posebnu tremu jer odavno igram nogomet... Suigrači i trener su bili zadovoljni, svjesni su da mi je ovo prvi službeni nastup nakon dugo vremena, i da se nije moglo nešto posebno očekivati. Kad su oni zadovoljni, moram biti i ja, još da sam malo bolje pogodio onaj šut, da je otišao samo malo dalje od golmana Berishe... 

Do kraja sezone Balić bi mogao dobiti još koju priliku, kako bi potvrdio ono što od njega očekuju, da je igrač za prvu momčad Udinesea. 

- Ako dobijem priliku, dat ću sve od sebe, nitko mi ništa ne garantira ako se sam ne izborim... Kad završi sezona vidjet ćemo što i kako dalje. Ja sam svjestan da moram igrati, ali sve što napravim radit ću u dogovoru s klubom. 

U zadnjih godinu dana, dok je grijao klupu i čekao priliku, na društvenim mrežama često su se mogli pročitati ružni komentari, koji se mogu sažeti u krivi zaključak kako je Andrija propao jer ga je obitelj prodala i uzela milijune s kojima lijepo žive.

Oni koji znaju iz kakve obitelji Andrija dolazi, te da se u njihovim životima baš ništa nije promijenilo, znaju koliko u tome nema istine. Andrija kaže da ga takvi napisi ne pogađaju previše. 

- Odavno sam prestao čitati komentare, niti me previše briga što o meni i mojoj obitelji misle oni koji nas ne poznaju. Moja obitelj živi isto kao i prije mog transfera, a jedina je promjena što mi svaka dva tjedna doputuju u posjete u Udine i pogledaju utakmicu... 

Andrija jedva čeka povratak kući nakon sezone, a tamo bi ga moglo dočekati veliko iznenađenje. Njegov mali brat Nikola napreduje krupnim koracima u omladinskom pogonu Hajduka, a Andrija ga još nije imao priliku gledati...

- Otac kaže da je dobar, mršaviji je i brži od mene, lijeva noga... Vidjet ćemo, nitko sretniji do mene da bude bolji - nasmijao se.