Borba. Postoji milijun riječi kojima se mogu opisati Bad Blue Boysi i vjerojatno biste u svakoj pronašli jedan dio njih, ali niti jedna ih neće tako dočarati kao ovih pet slova. Borba za povratak imena, borba protiv jugoslavenske milicije, sistema, represije, diktatura, samovolja, i ona najsvetija, iz koje se mnogi nikad nisu vratili na svoj sjever - za domovinu. Priča je počela u ožujku davne 1986., a prva borba, tada mlade, četverogodišnje grupe, počela je 13. svibnja 1990. Borba koja je završila u kolovozu 1995. oslobođenjem Hrvatske. 

Za rođendan su odabrali 17. ožujak, iako su Dinamovi navijači postojali i ranije, a prvih pet godina proslavili su bakljadom protiv Partizana 1991. Cijeli grad bio je tada uz njih. Duh i dah jednog grada. Pamtim najljepše trenutke Boysa, kao 1989. kada su pobijedili Slobodu iz Tuzle, Boysi sa sjevera preskočili ogradu, digli su na ramena trenera Kužea i igrače, zajednički su pjevali "Ruža Hrvatska", a BBB-i su otrčali počasni krug. Slavio se Dinamov jesenski naslov prvaka. Nažalost, pamtim i one druge, represivne dane, kada je njihov dom zjapio prazan. Niti jedna navijačka skupina nije prošla takvu represiju kao Boysi. Nitko. Nikad. 

Nisu to bili udarci palicama, pendrecima. Ne, na to su navikli. Primali su stotine udaraca kako bi dokazali ljubav prema klubu. Leđa su znala biti plava, ali uspravna. Ovaj put primali su udarce od kojih se teško braniti. Privođenja, informativni razgovori, zabrane... Represija nikad nije bila jača, upornost nikad veća. Niti jedna skupina na svijetu, u to budite uvjereni, ne bi preživjela takvu represiju. Umalo nisu ni oni.

Jedna od najmoćnijih grupa u Europi bila je potpuno uništena, shrvana, izranjavanja. Ležali su na tlu, a sudac je već počeo odbrojavati do 10. Kraj, knock out. Zbogom. No nije stigao do deset. Ne, nije, niti neće. Uzdigli su se i opet su tu. Puna tribina Boysa u Vinkovcima dokaz je da su preživjeli. Onaj duh Dinama i Boysa, s početka priče, kada su bili simbolom otpora, simbolom Hrvatske, simbolom borbe za pravdu i pošteni Dinamo, opet je tu. Vratili su igračima dresove jer ne žele poklonjenje penale, bodove koje nisu zaslužili. I to su Boysi. Dok god se srame tog penala, njihov duh živi.

I kad danas slave 31. rođendan, svi vi koji ste bili dio njih, sjetite se jednog detalja. Svatko ima jedan. Nisu to ni pobjede protiv Partizana, Zvezde, Hajduka, Celtica, Ajaxa, Porta... Nije to ni navijanje u Newcastleu, Manchesteru i Londonu kad su nadglasili cijeli stadion i fascinirali engleske medije. Nije to ni kad su na St. James parku navijali tijekom poluvremena i kad ih je cijeli stadion gledao u čudu. 

Ono čega  ću se sjetiti je istočna tribina kad su, preko puta svečane lože, mjesta protiv koga su se uvijek borili, razvukli transparent "Dinamo svetinja". Poslani su specijalci, pendreci i štitovi protiv golorukih mladića. No u toj bitci za transparent, koju bi malo tko dobio, oni su ispali heroji. Borili su se za ono što najviše vole. A takvu bitku ne možete izgubiti. Pobijedili su i sačuvali transparent ispod kojeg, danas, 31 godinu nakon osnutka, i dalje ponosno stoje.