Mario Ančić (37) svojevremeno je bio najbolji junior na svijetu. Igrao je polufinale Wimbledona, osvojio olimpijsku broncu i Davis Cup, bio sedmi na ATP ljestvici. Sve to je napravio do 23. godine života, a Hrvatska je u njemu vidjela nasljednika Gorana Ivaniševića. No, u tim trenucima sudbina je umiješala svoje prste i njegovi teniski snovi srušili su se kao kula od karata.
Zbog mononukleoze i silnih ozljeda prekinuo je karijeru u 27. godini života i posvetio se novom zvanju. Nekada je baratao bez problema s tenisačima poput Federera i Roddicka, a danas barata milijunskim iznosima. Od 2013. godine živi i radi u SAD-u na Wall Streetu, a nedavno je postao partner u velikom investicijskom fondu koji je prošle godine dokapitalizirao hrvatsku tvrtku Infobip s 300 milijuna dolara. O svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti popričao je s Tončicom Čeljuskom u HRT-ovoj emisiji 'U svome filmu'.
- Dogodila se sudbina. Život vam podijeli karte, vi igrate s njima. Meni je obrazovanje dalo drugu priliku u životu. U sport se morate fokusirati cijeli. Obrazovanje mi je dalo novi motiv, da se dokažem da mogu raditi nešto drugo. Mislim da bi bez te podloge to bilo teško. Svaka ta tranzicija je teška. Iz sporta prelazite u nešto potpuno novo. Ta platforma obrazovanja vam itekako pomogne. Sportaša se cijeni jer su predani, marljivi, trudite se - priča Ančić.
Mario je svoj put morao odabrati negdje drugdje nakon umirovljenja. Još za vrijeme teniske karijere upisao je pravni fakultet u Splitu kojeg je završio 2008. godine kada je diplomirao na temu iz sportskog prava 'ATP jučer, danas, sutra. Pripravnički staž odradio je u Zagrebu, a onda se preselio u SAD. Magistrirao je na prestižnom fakultetu Columbiji 2013. godine, a samo dvije godine kasnije obranio je i doktorat.
Jedan od najperspektivnijih tenisača na svijetu pa pripravnik... Kako je to utjecalo na njega?
- To vam je malo dovođenje ega u red. Ali opet ću reći da mi je sportsko promišljanje izuzetno pomoglo. Tek nakon karijere sam shvatio koliko mi je sport dao. Kada sam rekao doviđenja sportu. Meni je i sport bio 10 i više godina uspona, padova, treninga... I u tom sam trenutku isto rekao - ok, ja sam sada na početku. Moram učiti zanat kao što sam učio teniski zanat. Trebalo je pregrmiti neke stvari, proći kroz njih. Odradio sam praksu, položio pravosudni ispit i onda totalno neplanski - korak u Ameriku, New York. Većina ljudi s kojom sam pričao, nije im bilo jasno - kazao je Ančić pa nastavio:
- Put je zanimljiv, bio je težak u čestim slučajevima, promijenio mi se život iz samog korijena. Vi kao sportaš ako želite biti najbolji, a to je bio moj cilj, vi se morate maksimalno fokusirati i dati tome. Da je meni netko prije deset godina rekao da ću ja kasnije biti u investicijskoj banci, raditi na Wall Street-u, da ću raditi u investicijskom fondu, ja bih mu rekao da se prijavi na psihijatriju negdje jer u mom svijetu tada je jedino bilo: sljedeći Grand Slam, sljedeća olimpijada, sljedeći turnir, pripreme, kako mogu biti bolji, što napraviti, razgovori s trenerima itd. Sport je bio moj život do 23. godine kad je došlo do ozljede, kad je došlo do bolesti i onda počinje jedna pretvorba u nešto potpuno drugo. Nekoliko godina gdje sam bio više po bolnicama i po rehabilitacijskim centrima nego po borilištima za ono što sam radio. Do samog kraja odnosno pred sam kraj sam vjerovao da je ta mogućnost oporavka i vraćanje na taj vrhunski nivo za koji sam radio moguć. Međutim, u jednom trenutku morate biti iskreni sa samim sobom i reći si da je vrijeme da krenete u nešto drugo - odgovorio je Mario Ančić.
Bio je na vrhuncu, samo nebo mu je bilo granica, a u tim trenucima doznao je da boluje od mononukleoze. Cijeli svijet mu se urušio.
- Nisam bio svjestan u tom trenutku, prvo da se vratimo, moj način razmišljanja je da budem najbolji što mogu biti. Da težim tom savršenstvu, da težim pobjedi i tu sam ja bio nemilosrdan prema sebi u treninzima i to me guralo, to je bio moj nekakav cilj. Bio sam u Sydneyju na Olimpijskim igrama, kao najmlađi član reprezentacije, bio sam u Ateni, osvojio medalju i nekako sam uvijek zamišljao da na kraju karijere imam pet olimpijskih igara na kojima sam nastupao. To je bio nekakav moj "driver". Kada vam se sve to dogodilo, ja sam pristupio tomu sportski, okej, imamo problem i idemo ga riješiti.
I kada se vratio, spopale su ga mnoge ozljede. Imao je problema s leđima, jednom je ozlijedio rame nakon što je uteg pao na njega, a potom su se pojavili problemi sa štitnjačom, srcem...
- Kad vi operirate, kao što je Ivica Kostelić među nekima od vrhunskih hrvatskih sportaša, kad vi operirate koljeno ili leđa, vi od sutra krenete trenirati. Vi prolazite kroz ozbiljne bolove, ali ste svjesni toga i kroz to idete, znači trenirate. Vama se nije puno toga promijenilo u životu. Ako ste prije trenirali osam sati na terenu, kondicija, teretana, što već, dakle vi se trenutno ne možete baviti tenisom, ali opet ste u teretani, radite rehabilitaciju, plivate, sve što možete. Međutim kad imate problem sa zdravljem, vi ne možete ništa. Vi morate paziti, slušati doktore, ja sam od toga kad sam imao 23 godine i kad sam osam sati dnevno u treningu, mečevima, bilo tenisu ili kondicijskim treninzima, ja sam bio prisiljen ležati godinu dana u krevetu - kazao je.
Bez obzira što više od deset godina nije u teniskom svijetu, i dalje je ostao u jako dobrim odnosima s tenisačima iz svoje generacije. Štoviše, prije tri godine bio je trener Novaku Đokoviću za vrijeme Wimbledona i zbog toga uzeo godišnji. No, u trenerskim vodama se ne vidi.
- Ja nisam u trenerskim vodama, ali u tom trenutku je on mijenjao svoj tim i trebao je nekoga tko ga razumije, tko mu je podrška. S kime može pričati o tenisu, a da može pričati i o nekim drugim temama. Ja sam tada radio u Credit Suisseu na Wall Streetu pa sam ih tražio da mi daju dodatni godišnji, umjesto tjedan dana, dva tjedna, da budem u Londonu s njim.
Njegova karijera kratko je trajala, ali ponosan je na sve što je postigao. Igrao je u eri Novaka Đokovića, Rogera Federera i Rafaela Nadala, ponajveće teniske trojke u povijesti.
- Sa strane sportaša mi je to imponiralo da sam se borio s njima, da sam igrao s njima, da sam ih dobio, da sam gubio, da je bila borba s njima, da sam bio u samom vrhu tog sporta. Kasnije iz toga izađu prijateljstva i druženja. Mi smo imali sličan ritam. U tenisu, vaša sezona traje skoro jedanaest mjeseci, od Australian Opena u prvom mjesecu do zaključno s dvoranskim turnirima na kraju godine tako da smo mi svi manje više na sličnim turnirima i bez obzira na to što igrate jedan protiv drugoga, nakon godina i godina to ipak shvaćate da je jedno biti na terenu i biti profesionalac, a drugo je biti van terena gdje možete izaći popiti piće i pojesti večeru - kazao je Ančić.