Iako su tijekom SP-a sve oko sebe uvjeravali da je atmosfera u reprezentaciji odlična, nakon oproštaja Ognjena Vukojevića i Eduarda da Silva postalo je sasvim jasno da su to bile prazne priče. I da je atmosfera bila, kako Dudu kaže, nikad lošija.

Kumovi su ogorčeni, smeta im tretman koji su imali na završetku svoje reprezentativne karijere, a izbornik Kovač tu pokušava balansirati, ne izazivati još veće sukobe. I u tome, sve je jasnije, nije baš najuspješniji...

- Tretirao nas je kao teta u vrtiću malu djecu - rekao je Eduardo, koji je zbog kolopleta loših odnosa odlučio otići priopćenjem.

Kao i njegov kum Vukojević, vjerojatno iz istog razloga. Da ne moraju gledati nikoga iz vodstva reprezentacije.

A nekad je bilo drukčije, njihovi prethodnici odlazili su svakako, samo ne tako.

- Izborniče, mijenjam broj mobitela i više me nećete moći dobiti - rečenica je kojom se Alen Bokšić obratio tadašnjem izborniku Ottu Bariću u jesen 2002.

Zvone Boban se oprostio spektaklom na Maksimiru kad je umjesto njega u igru ušao Goran Ivanišević, a konačnu odluku donio je na - mjestu nesreće. Na Stade de Franceu, godinu dana nakon pogreške u polufinalu SP-a 1998. protiv Francuske.

- Ispada simbolično što odlazim baš na tom mjestu. I neka je tako. Osjetio sam da trebam otići - rekao je Boban.

Aljoša Asanović odlučio je otići na poluvremenu prijateljske utakmice s Francuskom, Šimić je posljednjih nekoliko utakmica “odigrao” na klupi, a svima je zajedničko to što nisu imali oproštajnu utakmicu. Neće ni Ogi ni Dudu.