Najbolji hrvatski borac Mirko Filipović objavio je kraj svoje karijere. Donosimo vam feljton u četiri nastavka o životu i karijeri našeg legendarnog Cro Copa.
Privlaka, sredina osamdesetih godina. Tipično malo slavonsko selo s par tisuća ljudi, kuće poredane jedna do druge s velikim „kapijama“ i dvorištima iz kojih su dopirali zvuci raznih domaćih životinja i dječja graja. Stariji ljudi su svoje pozicije pronašli na klupicama ispred dvorišnih vrata, promatrajući život koji se uglavnom odvijao oko glavne ceste koja vodi kroz selo. A djeca su uglavnom bila isprepletena raznim igrama, trčkarali su okolo za loptama ili s igračkama koje su u to vrijeme uglavnom bile iz kućne radinosti. Ona nešto starija djeca igračke su zamijenili nekim drugim aktivnostima.
POGLEDAJTE VIDEO:
Iz jedne male šupe uz kuću usred sela dopirali su tupi udarci. Jedan za drugim, u serijama, neprestano. Satima i satima, do dugo u noć. Tada 12-godišnji dječak Mirko Filipović upravo je od oca Žarka dobio vreću za udaranje. Mirko je naime obožavao gledati filmove Brucea Leea i maštao je o tome da će jednog dana moći pokazati svijetu kako udara mali dječak iz Privlake. Otac Žarko napravio mu je boksačku vreću od šatorskog krila u koju je Mirko mogao udarati do mile volje. Ali dječak je bio toliko uporan, da je satima znao udarati po vreći, sve dok se ona nije raspala. Nakon nekog vremena vreću je toliko jako udarao da ju je morao svakog tjedna nositi u Vinkovce nekom majstoru da ju popravi.
A potom je i tata Žarko morao „podvući crtu“ i nerijetko dolaziti u kasne večernje sate u šupu u kojoj je Mirko trenirao: „Ajde Mirko, dosta je bilo, već je 11 sati. Dokad ti misliš udarati?“ Da se pitalo dječaka, radije bi udarao u vreću nego išao na spavanje.
Preuredio šupu u dvoranicu za trening
S vremenom je postajao sve snažniji i izdržljiviji, tražio je nove izazove kako bi se mogao uhvatiti u koštac s njima. Nabavio je crvenu boksačku „krušku“ na kojoj je svaki dan radio stotine high kickova u svojoj maloj šupi koju je preuredio da mu bude dvoranica za trening. Uvjetno rečeno preuredio, jer i dalje je to bila malena šupa koja je bila napola svinjac. Tek je u sredini bio zid koji odvaja svinje od garaže. Otac mu je još dok je imao 12 godina napravio utege od pružnih šina, a još tada je naučio raditi zgibove i druge vježbe vlastitom težinom. A dio u kojem je Mirko trenirao bilo je napola otvoren pa mu je tijekom hladnih zima znalo biti i nanosa snijega. No, ništa ga nije moglo zaustaviti.
Iako, otac mu je jasno rekao: „Možeš trenirati, baviti se sportom, ali ne želim da škola zbog toga pati. Moraš biti dobar i uzoran učenik.“ I tako je i bilo. U osnovnoj školi u Privlaci Mirko je bio jedan od boljih učenika. Bez obzira na sve sate koje je provodio trenirajući, bez obzira što se posvetio borilačkim vještinama. Bio je odličan učenik. Nije mu udaranje u vreće odvukao fokus s ostalih sportova. Iza škole u Privlaci redovito je igrao nogomet, bavio se i atletikom, prije nego će se konačno upisati u tae-kwon-do klub u Vinkovcima.
Družio se sa svima, igrao je nogomet iza škole, tada se igralo na asfaltu. A njegovi prijatelji pričali su da je u osmom razredu mogao lijevom nogomet dotaknuti plafon svoje kuće nakon skoka iz zaleta – pričao je tadašnji Mirkov razrednik Marko Vidović.
Počeo trenirati tae-kwon-do zbog filma „Krvavi sport“
Iako je do 1989. već nekoliko godina naporno trenirao i bio u zavidnoj formi s izuzetnom snagom i tehnikom, Mirko je i dalje gutao borilačke filmove. Nakon Bruce Leeja, došao je Jean Claude van Damme. Mirko se dokopao videokazete s filmom „Krvavi sport“ u kojem je Frank Dux (van Damme) osvojio turnir protiv dotad neporaženog prvaka Chong Lija. Film je pogledao nekoliko
puta, a posebno tu završnu borbu u kojoj je van Damme pobijedio Lija.
Nakon što je odgledao scenu, otrčao je u šupu, gdje je ponovno stradala boksačka vreća i ona mala viseća „kruška“. A da mu je tada netko rekao da će se dvadeset godina kasnije taj isti Jean Claude van Damme diviti njemu, Mirku Filipoviću, i da će mu doći u goste u njegov dom, vjerojatno bi ga Mirko opalio kao onu svoju vreću od šatorskog krila…
Mirko je potom odlučio početi trenirati u pravom klubu, izabrao je tae-kwon-do u Vinkovcima.
- Počeo sam trenirati baš zbog tog filma. Imao sam 16 godina kad sam počeo trenirati u klubu.
Prvi treninzi su mu se urezali u sjećanje i pamtit će batine koje je tamo dobio još desetljećima kasnije.
Kružni udarac nogom znao sam izvesti i po 1000 puta po treningu
Bila je tamo starija ekipa koja je radila i kikboks pa su me dobro ispeglali. Dobio sam toliko po nogama, da to nikad nisam zaboravio. A i sam sam se dobro naozlijeđivao kad sam silno pokušavao reprizirati van Dammeovu scenu iz Krvavog sporta u kojoj radi špagu.
Nažalost, nad Privlaku, Vinkovce, Slavoniju i Hrvatsku uskoro su se nadvili tmurni oblaci. Došao je rat. Iako je upisao vinkovačku gimnaziju, Mirko je za vrijeme rata kao srednjoškolac morao u izbjeglištvo pa je treći razred završio u Varaždinu. Tamo nije odustao od svoje strasti za borilačkim sportovima pa se upisao u karate klub Varaždin.
- Živio sam u Ludbregu, kod obitelji Varga, zaista divnih ljudi. Svakog dana putovao sam u školu u Varaždin i tamo ostajao na večernjem treningu. Imao sam izbor – karate ili boks – a izabrao sam karate, jer je ipak bliži kikboksu pa sam mogao usavršavati nožne udarce. Znate, još u svojoj garaži u početku nisam imao rukavice pa sam udarce radio samo nogama. Što po vreći, što po boksačkoj kruški. Kružni udarac nogom znao sam izvesti i po 1000 puta po treningu.
'Otac mi je umro kad sam bio na životnoj prekretnici'
Iako je bio rat i iako je bio odvojen od svoje Privlake, dane u Ludbregu i Varaždinu pamti kao najljepše u djetinjstvu. Posebno mu je u uspomeni ostao taj treći razred srednje škole. No tada je polako počeo postajati „vuk samotnjak“ jer dok bi se drugi dečki družili, on je nakon škole odlazio na treninge.
Mirko se 1993. vratio u Privlaku. U Vinkovcima je završio četvrti razred srednje škole i maturirao s vrlo dobrim.
Iduće godine Mirka je zadesila životna tragedija. Otišao je njegov uzor, njegova podrška – otac Žarko. Smrt oca za njega je bio strašan udarac:
- Umro je kad sam bio na životnoj prekretnici, kad mi je jako trebao da me svojim savjetima usmjeri dalje. No, bez obzira na sve nikad mi nije palo na pamet drogirati se, piti ili krasti…
A pred Mirkom je tek počinjao ozbiljan život. Fakultet, karijera, sport, posao. Bez oca i bez novaca. Ali s nevjerojatnom voljom i upornošću…